Chat sa zenama grad sibenik

Dating > Chat sa zenama grad sibenik

Click here: ※ Chat sa zenama grad sibenik ※ ♥ Chat sa zenama grad sibenik

I to da je stanovao kod P. Solin je mletacka posada predala bez borbe, dok je Zemunik na juris osvojio Ferhat-pasa Sokolovic. Naselio ih je na opustjelo zemljiste uz obavezu da sagrade kuce, uz obecanje da ce ih tri godine osloboditi placanja svih dadzbina, a poslije toga vremena stupili bi u banovu vojnu sluzbu.

Dok je Drnis zauzeo na juris. To je bilo u Centralnom zatvoru. Na isti nacin, kao sto je trazio srpsku krunu, Tvrtko je istakao i svoje pretenzije na Dalmaciju. A svi drugi narodi su imali svoj integritet. U Sarajevu se nalazi i ogroman skolski centar JNA. Ovaj rat se vodi i uz pomoc tih medija i njihovog oruzja, kao i uz pomoc ovih aviona Nato pakta, koji upravo vrse rekognistiranje, da bi nocas ili sutra dejstvovali po Srbima. Mladic: S obzirom da bogovi rata jos nisu realizovali svoje ciljeve u rasturanju Jugoslavije i prostora koji naseljava srpski narod, nisam optimista. Ranije je u ime integralnog Jugoslovenstva a kasnije zbog »bratstva i jedinstva« zabranjivana nacionalna srpska istorija. Nesto slabijeg intenziteta su njihove akcije prema Bugojnu, a narusavaju primirje u zasticenim zonama, posebno u Sarajevu. I ne ponosim se tom odlukom. Dvije visnje Senad Od Bosne — 11. Atraktivna pevačica udelila je komplimente i konzervativnom Banjalučaninu Đorđu, kome je rekla da će nakon emitovanja spota dobiti mnogo fanova među gej populacijom.

Zaista nije me strah. Nema te sile na svetu koja moze da unisti Republiku Srpsku...

Dnevni avaz [broj 6093, 9.8.2012] - Mladic se prvi put proslavio u Dalmatinskoj Zagori, kada je odlucnim akcijama svoje vojske tada je jos bila JNA sprecio masakr Hrvata nad Srbima Kninskog kraja. Travnik Obdarena sam dama, zanosnih oblina, trazim dobar provod, a mozda i nesto vise sa muskarcem koji...

Read Tromedja text version Tromedja - MISO UROS, JOVO DMITROVIC 1 TROMEDJA MISO UROS JOVO DMITROVIC TROMEÐA TRI MEÐE JEDNOG NARODA Beograd 1994 god. Umjesto predgovora Proteklih vjekova mnoge mede i granice djelile su Srpski narod primoravajuci ga da zivi u tudinaskim drzavama i da sluzi razlicitim gospodarima, jer svoje nisu imali, takoder od Kosova, 1389 godine. Mozda je to i raylog sto je Srpstvo rastakano u druge narode i vjere i tako se gubilo u nepovrat. Medutim, srpstvo se nije svugdje gubilo, Negdje se sacuvalo i do danasnjih dana. Tako je vjekovima bilo na Tromedi, na medi Austrije, Mletacke republike i Turske odnosno Like, dalmacije i Bosanske krajine. Istorija Srpskog naroda na Tromedi, kao veoma zahvalna tema, nikada nije napisana iako za to nema valjanih opravdanja. Srbi su, dao Bog, imali pismenih i skolovanih ljudi koji su to mogli da rade, ali, nacionalna politika je, kako u onoj Kraljevini Jugoslaviji tako i u komunistickoj, bila surova stvarnost. Ranije je u ime integralnog Jugoslovenstva a kasnije zbog »bratstva i jedinstva« zabranjivana nacionalna srpska istorija. Danas Tromeda postoji samo kao ostatak proslosti, nikako kao tri mede odnosno tri granice. Dio tog programa jeste i ova mala knjizica, cetvrta po redu objavljena u drugoj polovini ove, 1994 godine. Knjizica je zamisljena tako da na naucno poularan nacin isprica istoriju Tromede, od njenog stvaranja do nestanka granica 1918 godine. Smatramo da to jos uvijek nismo zavrsili na najbolji nacin jer smo imali vise razlicitih problema. Profesori istorije Miso Uros i Jovo Dmitrovic, svako na svoj nacin i prema svojim mogucnostima, napisali su tekstove. Nas trud imao je od prvih dana blagoslov Njegovog preosvestenstva vladike dalmatinskog gospodina Longina. Blagodarnoscu prijatelja i njihovoj pomoci u stampanju, mi smo svoj dio posla zavrsili. Koliko smo uspjeli, to cete vi kazati. O Svetom Nikoli, 1994 godine. Veljko Misina Ðuric I TROMEÐA 1. Tromeda Pod pojmom Tromeda podrazumijeva se stjeciste ranijih drzavnih granica Austrije, Turske i Mletacke republike nastalih poslije Pozarevackog mira 1718 godine. Tacnije receno tim mirom su ove granice samo provizorno zacrtane, dok je samo razgranicavanje trajalo dugo godina. Mletacko-tursko razgranicenje izvrseno je u periodu od 1721-1733 godine a granica je nazvana Mocenigovom linijom. Austrisko-mletacka granica utvrdena je konacno 1792, a Austriskoturska Svistovskim mirom 1791. Medutim, ono sto je utvrdeno Pozarevackim mirom 1718, bitnije nije uticalo na promjenu granica u blizini Tromede. Zapadno od Tromede preko Kucine Kose i Postaka nalaze se licka sela Velika i Mala Popina, Otric, Rasticevo, Prljevo, Pribudic i druga. Plavno, Radljevac i Bender su na jugo-zapadu. Na jugu, dolinom Butiznice, Tromeda je povezana sa Strmicom i Golubicem u Kninskoj krajini. Uzvodno Butiznicom izlazi se na Unu i u Pounje, ciji centar cini Srb sa svojom plodnom dolinom. Na ovom pravcu leze sela Drenovac, Tiskovac, Kaldrma, Trubar. Crni Potoci koji se nalaze uz samu Strmicu, pripadaju dijelom Lici, dijelom Bosni, a dijelom Kninskoj krajini. Planina Uilica razdvaja na istoku siroko i prostrano Grahovsko polje ciji centar je Bosansko Grahovo. Citavo ovo podrucje je povezano mrezom vrlo slabih puteva, sa izuzetkom ceste koja povezuje Strmicu s Grahovom. Ostalo su planinske staze, koje se rijetko mogu koristiti za zaprezna kola. Kao kolski mogu se koristiti putevi Strmica-Kaldrma i Kaldrma-Resanovci. Najbolji put staza ide preko Sedla, koji prko Rastela gdje se sjedinjuju granice Bosne, Like i Kninske krajine vodi za Plavno, a preko Rasticeva za Zrmanju Otric. Put kroz Crne Potoke je granica Like i Bosne. Cjelokupna teritorija Tromede, produzena jos desetinama pa istotinama kilometara u raznim pravcima Srb, Gracac, Medak, Lapac, Korenica, Udbina, Rmanj-Martin Brod, Unac, Drvar, Petrovac, Crni Lug predstavlja najcistiju srpsku teritoriju vec preko 500 godina. Na toj teritoriji zivi iskljucivo srpski narod. Na ovu teritoriju se nadovezuju i drugi srpski krajevi: Bukovica, Ravni Kotari, Kordun, Banija, Bosanska krajina. U Kninskoj krajini srpski narod je djelimicno izmjesan sa hrvatskim, ali tu zivi najveca koncentracija srpskog stanovnistva. U novijoj svojoj istoriji srpski narod je veoma prorijeden u prvom redu zbog strahovitog zatiranja izvrsenog od hrvatsko-muslimanskih dzelata. Poslijeratna komunisticka politika raseljavanja stanovnistva sa ovog podrucja takoder je doprinijela smanjenju srpske populacije. Srpsko ime i narod Srpsko ime se u ovim krajevima pominje veoma rano 822. Podatke o Srbima na Uni iznosi Ajnhard, biograf Karla Velikog u svojim »Analima«. Taj istoricar daje vise podataka o Srbima, a Hrvate poimenice uopste i ne pominje. Premda je opisao citav ustanak Ljudevita Posavskog, on ga nigdje ne naziva hrvatskim vec posavskim knezom. Za taj period se vezuje postanak toponima Srb. Srpski istoricar relja Novakovic smatra da su tada Srbi zivjeli u Pounju, ali i zapadno od te oblasti, sve do Velebita. Drugi izvor, pisac i vizantiski car Konstantin VII Porfirogenit 913-959 , navodeci srpske oblasti, kaze da je granica izmedu Srba i Hrvata bila na reci Cetini i da je istocno od te oblasti srpska Paganija. Za ovu oblast tvrdi da je srpska i pisac iz XVIII vijeka Danijel Farlati navodeci da tu zivi »srpsko pleme, nemilosrdno i strasno«. Srbima u Pounju se izgubio trag u kasnijim pisanim dokumentima, jer su se najverovatnije asimilovali s Hrvatima i ostacima Avara. O ostacima Avara na podrucjima Like, Gacke i Krbave svjedoce i filoloski podaci kao titula »ban«, koja je nastala od avarske titule bajan baan. I toponim Obrovac je avarskog porijekla, jer je sininim za Avare-Obri. Pomenuta hrvatsko-srpska granica se do gubitka hrvatske samostalnosti 1102. Od XII vijeka do 1918. Nove seobe Srba iz Bosne u Dalmaciju ucestale su za vrijeme bana Pavla Subica 1302. Njegova titula bila je »ban Dalmacije i Hrvatske i gospodar Bosne«. Ta titula je bila ispisana i na novcu, kojeg je sam kovao. Njegova moc se poslije smrti prenijela i na sina Mladena II 1305-1322. U vojsci bana Mladena II bio je znatan broj Srba, koje istoriski iyvori nazivaju Vlasima jer su svi bili pravoslavne vjere. U bici kod Bliske 1322. Za ove Vlahe istoricar Vjekoslav Klaic tvrdi da se prvi put pominju na tlu Hrvatske. Za Vlahe XIV vijeka Klaic tvrdi da su se asimilovali u »SrboHrvate«. KAda je na celu kliske grane Subica stao Knez Mladen III, njihova vlast je obuhvatila vazne strateske centre Klis, Omis i Skradin. I ovaj velikas, kao i njegovi prethodnici, rado je u svoju vojsku primao »Vlahe« iz Bosne. Mladen III bio je u prisnim odnosima s Venecijom, saveznicom srpskog cara Dusana, pa se njegovom zenidbom s Dusanovom sestrom Jelenom 1347. Ova koalicija je jedno vrijeme 1347. Medutim, vec slijedece godine Mladen III je umro od kuge u Trogiru, i iza sebe ostavio udovicu Jelenu i maloljetnog sina Mladena IV. Vladika Simeon Koncarevic s ovim dogadajem pocinje svoj Ljetopis. Ovaj pravoslavni manastir, koji je najstariji u ovom kraju, svjedoci da je tada na tom prostoru vec zivio znatan broj pravoslavaca. Ne bi trebalo odbaciti ni mogucnost da je i sam Knez Mladen III prihvatio pravoslavlje. Iz istorije ove velike porodice poznato je da je jedan od brace bio kninski biskup, a drugi gospodar Zvonigrada u Zrmanji, Visan, »privrzenik bogumila«. Knez Visan kao Knez grada Splita, io je ogorceni protivnik Kneza-suparnika Domalda i magistra templara u Hrvatskoj Poncija De Kruce. Domaldo i Poncije su cesto »uveseljavali« gradane Splita cestim lomacama i javnim spaljivanjem »jeretika«. Knez Visan i omiski Kacici Malduk i Osor, takoder bogumili pokusali su ih u tom »poslu« sprijeciti u cemu su imali izvjesnog uspjeha. U vrijeme gradnje manastira Krke, prekinuvsi pohod na jug, car Dusan je 1350. Tom prilikom Dusan je s vojskom stigao do Cetinjske krajine, a sestri je ostavio dva odreda srpske vojske da brane Klis i Skradin, sto je pojacalo srpski entitet u Dalmaciji. Jos prije ovoga dogadaja, Jelena je u Skradinu 1348 sagradila pravoslavnu crkvu u cast Svetog Jovana Krstitelja, gdje su nedjeljom na bogosluzenje dolazili i pravoslavni Grci iz Sibenika. Grcima iz Sibenika 1314. U Skradinu su se srpskoj vojsci, ciji je zapovjednik bio Ðurad Ilic, pridruzili i Mlecani. Po ranijoj Dusanovoj naredbi, Ilic je Skradin predao Mlecanima, koji su bili Dusanovi saveznici u borbi protiv Lajosa I. Pored grckih kolonija i njihovih pravoslavnih hramova po gradovima, pored dolaska Srba pocele su da nicu i njihove pravoslavne svetinje. Prva od njih, koju Koncerevicev Ljetopis datira u 1317. Manastir posvecen Pokrovu Presvete Bogorodice, graden je sredstvima najveceg srpskog ktitora Kralja Milutina, koji je za kaludere kupio zemlju. Pomoc ovom manastiru pruzio je i kralj Stefan Decanski, a car Dusan ga obnovio. O postojanju manastira Krupe u XIV vijeku postoji vise autenticnih podataka: Jedna ploca, uzidana u crkvenom zidu, govori da ovaj manastir »ponovi« car Dusan. Tekst sa ploce, koja danas ne postoji, prepisao je arhimandrit Gerasim Zelic. Isti tekst postoji i u jednom turskom dokumentu. Postojanje manastira Krupe posredno potvrduje i izvestaj Petra Loredana iz 1423. Jedan francuski izvestaj iz 1810. U narodu postoji vjerovanje da su ovaj manastir osnovali kaluderi manastira Krupe iz Bosne koji je postojao jos u XIII vijeku. Ovo vjerovanje je po svemu tacno, jer su Bosnu u XIV vijeku potresali vjerski ratovi. Pod izgovorom borbe protiv jeretika i bogumila, borbene avinjonske pape pokretali su ceste pohode, od kojih nisu bili postedeni ni »sizmatici«. Upravo zbog toga mnostvo pravoslavnog naroda je napustilo Bosnu i sklonilo se u Dalmaciju. Smatra se da je mnogo pravoslavnog stanovnistva preslo iz Bosne u Dalmaciju 1371. Danijel Farlati spominje da je vijest o masovnom prelasku Drba iz Bosne u Dalmaciju jako uznemirila papu u Avinjonu »jer su svi Vlasi sizmatici«. Slijedecu seobu Srba u Dalmaciju, koja sedogodila 1373, spominje Trogiranin Johanes Lucius Ivan Lucic , koji navodi podatak da su Srbi naselili svu okolinu Trogira i da su ih Trogirani jedva sprijecili da ne udu u sam grad. Isti autor navodi da su sibenske vlasti donijele odluku da se bosanskim Srbima zabrani ulaz u grad, ali su je 1383. Sibenski gradani, kao i gradani drugih dalmatinskih komuna, brzo su sa njima uspostavili privrednu saradnju i trgovacke odnose. II BOSANSKA DRZAVA U DALMACIJI 2. Kralj Tvrtko Kotromanic Srpsko-bosanski kralj Tvrtko I Kotromanic dobio je odrijesene ruke za uplitanje u dogadaje koji su zahvatili Madarsku poslije smrti najmocnijeg madarskog kralja Lajosa I Anzuvinca 1382. Kad je zavladao vecim dijelom srpskim zemljama sa manastirom Milesevom, on se upravo tu, na grobu Svetoga Save 1377. Posto se i dalje sirio na racun srpskih zemalja Trebinje, Konavle, Dracevica, Kotor Dubrovcani ga u svojim dokumentima titulisu isklucivo kao kralja Raske, smatrajuci ga jedinim legitimnim naslednikom Nemanjica. Stoga su mu placali sve tribute Mogoris, Svetodmitrovski i Stonski dohodak. Isto su cinili i Mlecani. Na isti nacin, kao sto je trazio srpsku krunu, Tvrtko je istakao i svoje pretenzije na Dalmaciju. Teritorijalno prosirenje na Dalmaciju trazio je i kao sin Jelene Subic, sestre Kneza Mladena III, Dusanovog zeta. U ovom slucaju na ruku su mu isle prilike koje su poslije Lajosove smrti zavladale u Madarskoj. Protiv centralne vlasti kraljice Jelisavete i Marije digla se madarska i hrvatska vlastela, koja je osporila pravo naslijede zenskoj lozi. To je Tvrku posluzilo kao izgovor da se prihvati pokroviteljstava nad hrvatskom opozicijom. Prvi grad u dalmaciji koji mu se predao 1387. Dalje ratovanje u Dalmaciji donijelo je Tvrtku jos jedan Subicev grad, tvrdu Ostrovicu, preko koje se povezao sa Vranom. Vranom je vladao Tvrtkov saveznik Ivanis Palizna, koga je Tvrtko imenovao za svog namjesnika u Dalmaciji. U nekim borbama na sjeveru Tvrtku pomazu i pomocni odredi Kneza Lazara Hrebljanovica, pa madarski izvori pominju »veliki broj nevjernih isizmaticnih Bosanaca i Rasana«. Predaja primorskih dalmatinskih gradova bila je na pomolu i bila je planirana za slijededu, 1389. Do predaje, medutim, nije doslo zbog odlaska Vlatka Vukovica i bosanske vojske na Kosovo u boj protiv Turaka. Poslije Kosovske bitke, Tvrtko je vec krajem avgusta vratio svoje cete u Dalmaciju, koje su do kraja septembra stigle pred kapije Zadra. Na sjeveru je granica Tvrtkove drzave isla sve do Zrmanje, bez Zadra. Bosanske vlasti su na pripojenoj teritoriji uveli svoju upravu i svoje poreze. Za pleme Prklji na Zrmanji znamo da je svaki clan placao godisnje po jedan dukat. Iz Raske je bio vrlo uticajna licnost logotet Vladoje, a latinske povelje mu je pisao Dubrovcanin Mihailo, izborni biskup Knina. Sluzbeno pismo na njegovom dvoru je iskljucivo cirilica, kojom su pisana sva akta bosanske drzavne kancelarije. Za to se pismo kaze i zna da je srpsko. Tvrtko, postavsi kraljem Raske, kazao je za sebe da je dobio prijesto »mojih predaka gospode srpske«. Stariji rimokatolicki istoricari su smatrali Tvrtka zestokim »sizmatikom« koji je, kako kaze Farlati »katolike uznemiravao na sve moguce nacine«. Stjepan Zlatovic kaze da je »odluciti privrzenik grcke vjere, a franovci se tada nalazahu u svih nesgodah, pa i u pogibelji samoga obstanka«. Vjerovatno jos za Tvrtkova zivota, nizvodno od izvore Cetine pocela je gradnja manastira Dragovica, cija je crkva posvecena Presvetoj Bogorodici Mariji. Manastir je zavrsen cetiri godine poslije Tvrtkove smrti sredstvima kralja Dabise i bosanske vlastele Vukcica. Ovu seobu Srba pominje i Vinjaliceva »Dalmatinska hronika« po kojoj su se u Dalmaciju doselile »mnoge nove skupine Srba«. Ta skupine, koje su, kako pise Vinjalic, uznemiravale kmetove na posjedima splitskog nadbiskupa. Odmah poslije toga krenuo je Sigismundov zapovjednik Nikola Gara u Dalmaciju, gdje je kod Knina porazio vojsku Vuka Vukcica i stvarno zaposjeo tu oblast u ime madarskog kralja. Knin je tako ponovo potpao pod vlast Madara. Medutim, prilike su se tako iz godine u godinu stalno mijenjale i nikad se nije moglo znati ko ce biti konacni pobjednik u ovom sveopstom metezu. S Tvrtkovim vremenom i kasnijom vladavinom bosanske vlastele, zavrsava se stogodisnji period stvaranja srpskih naselja u Dalmaciji. Po Danijelu Farlatiju, Tvrtko je Knin uvrstio u srpske gradove. U njegovo doba udareni su i temelji novih pravoslavnih crkava, medu kojima se pominje i crkva Svetog Jovana Krstitelja u Bribiru i jedna crkva u Klisu. Pred kraj svoga zivota 1391. Poslije protjerivanja Turaka, Mlecani su je 1696. Stecci Stanovnici Cetine i Civljana od davnina sahranjuju svoje pokojnike na groblju sa najvecom koncentracijom stecaka u Dalmaciji Lujo fra Marun ih je izbrojao oko 800. Stecci imaju svoje mesto u svjetskoj kulturnoj bastini, kao i nasa srednjevjekovna arhitektura, knjizevnost i freske. Krlezina Enciklopedija Jugoslavije ih je, kao i neki drugi tendenciozni autori, pripisala olako bogumilima, pa ih otuda svojataju muslimani »kao njihovi potomci«. Meditim, nepobitna je cinjenica da se podrucje stecaka svodi samo na izvornu srpsku teritoriju i da se van toga podrucja mogu sresti samo na ponekom novom srpskom podrucju. Stecci su klesani od masivnih blokova kamena, ali mogu biti veoma razliciti, sto je rezultat postojanja razlicitih uslova za njihovu izradu. U selu Cetini na brdu Kapnica i danas je uocljiv kamenolom iz koga se dobijao kvalitetan granit za njihovu izradu. Ovi spomenici pripadaju vremenu XIV-XVI vijeka. Ukrasavani su i oblikovani, ali se rijetko vide natpisi, koji su uglavnom necitki. Ukoliko je natpis citak, moze se zakljuciti da je pisan srpskom cirilicom i srpskim jezikom. Imena i prezimena pokojnika su iskljucivo srpska na primjer Radoje Ratkovic u Kljucu. U Kninskoj krajina ima ih na vise mjesta: u neposrednoj okolici Knina, Mokrom polju, Cetini. Ima ih i u okolini Zrmanje u Lici, pa cak do rijeke Kupe, zatim na tlu Zapadne Bosne u Grahovu, Drvaru, Petrovcu. U istocnoj Bosni nailazi se na stecke s grbom despota Ðurda Brankovica, a kod Olova postoji uklesan grb ugledne srpske porodice Bakica. Dolazak Turaka Bosanski vlastela i vladari bili su uvuceni u dinasticke sukobe oko ugarskog dvora, o koji su se otimali dva pretedenta-Ladislav Napuljski i Sigismund Luksemburgovac. U ovom sukobu, vlast u Bosni, Dalmaciji i susjednim krajevima stalno se mijenjala, kao i ratna sreca, koja je bila naklonjena cas jednoj cas drugoj strani. Neposrednu korist iz ovog »smutnog vremena« imali su samo indirektni akteri, Mlecani i Turci. Prvi Mlecani su profitirali 1409. Uz Mlecane je stao i bosanski velikas Sandalj Hranic-Kosaca, koji im je prodao svoje gradove Skradin i Ostrovicu za 5. Turci su, pak, vrebali svaku zgodnu priliku da se umijesaju u medusobne borbe bosanskih velikasa i njihove sukobe s madarskim vladarem. Na poziv hercega Hrvoja Vukcica 1415. Madarska vojska je kod Doboja dozivjela pravu katastrofu. Taj poraz Madara oznacio je pocetak turskog prestiza u Bosni, koji od tada uzima sve vise maha, dok ugarski uticaj slabi. Kada je slijedece, 1416. Sta vise, njihovo prisustvo i blizinu dobro su osjetili i susjedni krajevi. Prvi veliki pohod Turaka na Dalmaciju desio se 1415. Stradala je mnogo i okolina Omisa i Cetinjska krajina. Sam grad Knin nije napadnut, ali njegova okolina nije postedena, jer ih je tuda vodio put ka Sibeniku. Turci su ovamo provalili pod izgovorom da stote hrvojevo podrucje, ali se sve svelo na pljacku i razaranje. Uz to, Turci, koje je tada u Bosni predvodio izvjesni Zek Melek, ne prodirase samo u Dalmaciju, nego i u Hrvatsku, unoseci u nju nemir i strah. Takav pohod Turci su ponovili 1432. I dok su susjedni krajevi bili izlozeni sve cescim provalama, u Bosni je turska vlast hvatala sve dublji korijen. Dobivsi u svoje ruke Hodidjed i Vrhbosnu u staroj Bosni, Turci su vec 1435. Postanak grada cvrsto je vezan za licnost turskog namjesnika Isak-bega, koji je jos od 1414. Posle pada Bosne pod turke 1463 , turske cete provaljuju u primorje sve do Senja i spaljuju Krbavu. Tom prilikom Turci su zarobili bana Pavla Sperancica i veliki broj njegovih ratnika. Tim dogadajima je poceo dugotrajan rat 1462-1479. U ovom ratu znatno su stradali okolina Knina, podrucje uz rijeku Cetinu, Lika i Krbava, kao i jos neosvojeni krajevi u Bosni. Turski konjanici, koji su se zaletali u Zapadnu Bosnu, doprli su 1466. Zarobili su i odveli u ropstvo oko 3. To je ocevidno bila samo izvidnica, koje je izvrsila svoj zadatak i vratila se natrag. Turci su prodrli iz Bosne cak do Ljubljane, pustoseci Hrvatsku i Istru i grabeci golem plijen. Turci su prvi put stupili na tlo grada Knina, ali ga nisu opsjedali vec su opljackali i popalili njegovo predgrade. Tom prilikom je postradao i franjevacki samostan, koji se nalazio van gradskih zidina. Doseljavanje Srba Stanovnici Cetine i Civljana od davnina sahranjuju svoje pokojnike na groblju sa najvecom koncentracijom stecaka u Dalmaciji Lujo fra Marun ih je izbrojao oko 800. Stecci imaju svoje mesto u svjetskoj kulturnoj bastini, kao i nasa srednjevjekovna arhitektura, knjizevnost i freske. Krlezina Enciklopedija Jugoslavije ih je, kao i neki drugi www. Meditim, nepobitna je cinjenica da se podrucje stecaka svodi samo na izvornu srpsku teritoriju i da se van toga podrucja mogu sresti samo na ponekom novom srpskom podrucju. Sve ove turske provale propracene novim seobama Srba, koji su se, sklanjajuci se od zulumcara, naseljavali po mletackim i ugarskim teritorijama. Po dostupnim podacima, iz Bosne ili preko Bosne u Sjevernu Dalmaciju naselile su se hiljade srpskih porodica, zaposjevsi teritoriju kja je vec tada bila »nicija zemlja«. Veliku brigu o crkvenom zivotu pravoslavnog zivlja u Dalmaciji vodio je zetski mitropolit Josif, uz ciji su blagoslov sredinom XV vijeka podignute mnoge pravoslavne crkve u unetrasnjosti Dalmacije. Te crkve pominje Koncarevicev »Ljetopis«, a potvrduju ga brojni mletacki izvjestaji, sto ih je objavio istoricar Marko Jacov. Blagoslovom mitropolita Josifa 1450. Uz njegov blagoslov, a vjerovatno i uz materijalnu pomoc, sagradene su crkve 1456. Srbi su u ovim krajevima napustene zemlje, koje su opustjele pred najezdom turskih zulumcara, medu kojima je bilo i pripadnika pokorenih naroda najcesce prisilno regrutovanih. U tim redovima je, dakako, bilo mnogo pravoslavnih Vlaha, odnosno Srba, koje su Turci podsticali i na samostalne akcije. Tako se desavalo da je jednu kolonu srpskih migranata u stopu pratila druga, koja se kretala sa Turcima. Srbi su zaposijedali nova podrucja, ali su cesto u narednoj etapi i njih napustali i kretali dalje na Zapad. Tokom XV vijeka Srbi jos nisu napustali novonaseljene krajeve vec su se ukljucivali u posadne garnizone pojedinih utvrda i branili teritorije. A sa starom postojbinom odrzavali su, posredstvom svoje crkve, izvjesne veze. Kontakti su odrzavani pretezno sa Zetskom mitropolijom. Episkop Nikodim Milas narocito istice brigu o srbima u Dalmaciji mitropolita Josifa. Iz ovog vremena sacuvala se jedna sindelija mitropolita Josifa, koju Milas gotovo citavu navodi 8 original u staroj arhivi zadarske episkopije. Tu sindeliju izdao je mitropolit zetski 1454. Ovo potvrduje da je iguman manastira Krke, Stefan, smatran crkvenim poglavarem svih dalmatinskih Srba, a sam manastir srpskim duhovnim sedistem. Zbog toga je sredinom XV vijeka pod okrilje Stefana Vukcica Kosace prebjeglo vise od 40. Ovaj srpski velikas izdvojio je teritoriju starog Zahumlja i proglasio se 1448. Tu su lezale mosti prvog srpskog arhiepiskopa Save, koji je i sam u ranoj mladosti kao Rastko Nemanjic, upravljao Humom. Oblast kojom je upravljao Rastko prostirala se do rijeke Cetine. Na Kosace, koji su bili pravoslavci i slavili Ðurdevdan, vrsen je snazan pritisak da se pokatolice. Primanje katolicizma je nudeno i ostalim bosanskim velmozama, kao uslov za dobijanje pomoci protiv Turaka. Na tome su podjednako insistirali Vatikan, Madarska i zapadna Evropa, cime su cesto izazivali krvave sukobe medu velmozama. Tako je katolicki zapad omogucio Turcima da »prosetaju« Bosnom i da ona »sapatom padne«. Turska vlast Poslije pada Bosne 1462. Martolozi, a narocito akindzije bili su aktivni i u vrijeme mira, ne mareci mnogo sto je sultan s tim drzavama utanacio primirje. Ni centralna vlast nije se trudila da ih u tome obuzdava, jer su oni stalnim provalama pripremali teren regularnoj vojsci za nova osvajanja. Prodiruci na Zapad, Turci su stvorili znacajne baze u Kamengradu i Kljucu. Kljuc je pocetkom XV vijeka pripadao Sandalju Hranicu Kosaci i njegovom nasljedniku Stefanu Vukcicu »hercegu od Svetoga Save« , koji su u njemu cesto boravili. Kljuc je jedini grad cije je ime uklesano na stecku onom pod kojim je pokopan Radoje Ratkovic. Slijedece turske baze bile su Glamoc i Livno. Iz navedenih baza, koje su sluzile za okupljanje i koncentraciju turske vojne sile, polazili su svi pohodi na Mletacku Dalmaciju, Cetinsku i Kninsku krajinu, Liku i Krbavu, dalje na zapad i sjevero-zapad. Makarsku i njenu oblast Turci su zaposjeli oko 1495. Premoc Turaka ne kopnu bila je ocigledna, jer su u dijelu Bosne i Hercegovine mogli dici po nekoliko hiljada konjanika. U pohodima na dalmaciju, Liku i Krbavu uz turske regularne trupe nastupale su kao lavina pomocne trupe mertoloza i vjecito prisutne akindzije. Akindzije su bili neregularna turska vojska koja je decenijam prije otpocinjanja drzavnog sukoba unosila strah u susjedna podrucja, pustosenjem, pljackom, paljenjem neselja i usjeva, sjecom vinograda i vocnjaka, a narocito odvodenjem roblja. U grupama od 100-200 konjanika, oni su se zalijetali stotine kilometara u dubinu susjednog podrucja, pred kojima se domace stanovnistvo u pocetku sklanjalo bjezeci u planine, a kasnije iseljavanjem u najudaljenija podrucja. Bjezalo se sto dalje od turskog susjedstva i van domasaja turskih akindzija i martoloza. Akindzije su najcesce bili hriscani raja turski podanici koje su Turci silom tjerali u ove pohode ili velikim nametima ostavljali bez sredstava za zivot kako bi ih prisilili da ih pribavljaju pljackom. Ekonomski zivot u ugrozenim podrucjima je potpuno zamro, a sela i naselja, prorijedena jos i cestim epidemijama kuge, ostajala su bez stanovnistva. Pojedine malobrojne posade tvrdava, ostavljane na milost i nemilost osvajacu, predavale su se najcesce bez borbe. Nade u bilo ciju pomod nije bilo, iako su ponekad davana obecanja iz Beca, Peste, Venecije, pa i Svete Stolice. Turskim osvajanjima u XV i pocetkom XVI vijeka hrvatske zamlje su se svele na »ostatke ostataka«, ali se i sa tog podrucja narod raselio i razbjezao. Svi hrvatski istoricari i stari hronicari, koji pisu o tim teskim vremenima Vinjalic, Zlatovic, Farlati, Ivan Tomko Mrnavic oplakuju zlu kob koja je snasla hrvatski narod. Raseljavanje Hrvata u daleke zemlje Austriju, Slovacku, Moravsku, na jadranska ostrva i preko Jadranskog mora u Italiju teklo je tokom XV i XVI vijeka tako da je Hrvatska licila na potpuno opustosenu zemlju. Stipan fra Zlatovic s tugom naglasava: »Stolne su i zupne crkve bile popaljene, zupe i sela razmetnuta, samostani razkopani i svecenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je ziv utekao da sahrani glavu uz mletacke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdi svecenika, niti svetoga mista«. Ovo potvrduju i mletacki izvori, koji sa zaljenjem isticu kako u dalmatinskom zaledu nema ni jednog rimokatolika. Knin i Kninska krajina proglesena je od rimske kurije za podrucje nevjernika, kako kaze Danijel Farlati. Po njemu, tamo nije bilo ni jedne latinske crkve ni www. U Senj i Rijeku pobjegose cak i fratri samostana Visovac. Tek tada, sa doseljenjem ovog etnickog elementa, pojam »Hrvat« prihvatili su i Zagorci. Kod njih do tada nije bila razvijena svijest o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti. Turskim osvajanjima krajem XV i kroz prve cetiri decenije XVI vijeka etnicka slika na prostorima ranijih hrvatskih zemalja potpuno se izmijenila. Dolazak Turaka na Balkansko poluostrvo i njihov dubok prodor na sjever i zapad izazvao je takva etnicka pomijeranja kakva se ne pamte od Velike sepobe naroda. Tek sto je ovaj rat bio zvanicno zavrsen, Turci nastavise sa svojim upadima u Dalmaciju, ispisujuci uzasnu hroniku grabezi, pljacke i ljudskih stradanja. Njihovi odredi bez ikakvog straha od odmazde slobodno vrsljaju Dalmacijom mimoilazeci Knin i druge utvrde. Jednoga dana njihova brza konjica bi opustosila zalede trogira, a vec sutradan bi osvanula u okolini Sibenika, Skradina i nastavljala pohod dalje. Pohod na Knin Dok su se u Kninu vrsile pripreme za odbranu, opustoseni grad sa predgradem i sa prorijedenim stanovnistvom snasla je teska glad 1505. O prilikama u Kninu i njegovoj siroj okolini raspravljalo se i u madarskom saboru, gdje je zakljuceno da bi gubitak Knina bio nenedoknadiv i doveo u opasnost ostale krajeve. Pomoc Kninu i njegovom usamljenom garnizonu nije stizala, dok su se Turci stalno oko njega sirili. Iako su Sinj i Nucak bili napusteni od svojih posada, Turci su ih zaposjeli tek 1513. Slijedece godine turci su sa 10. Uz velike gubitke, napustili su opsadu, ali su pritom spalili predgrade i odveli u ropstvo 1. Poslednji dani Knina, odnosno ostatka tvrdave s njenim garnizonom, bili su www. Novi sultan, Sulejman II, odmah po zauzimanju Beograda 1521. Za ovaj poduhvat najprije je trebalo obezbijediti svoje bokove, a tu je u prvom redu spadalo podrucje Cetine, Zrmanje, Velebita i Une. Trebalo je, dakle, osvojiti jako utvrdeni grad Knin i sve manje tvrdavice koje su cinile njegov pojas Strnica, Plavno, Zvonigrad, Zecevo, ostrovica, Kapitul. Odsutni dani za Knin i njegovu okolinu su tek nailazili. U to vrijeme bio je porobljen jedan dio podrucja izmedu Une i Velebita »Morlakije«. Izvrsio je to mostarski sandzak beg Mahmud-beg. On je pored Knina, Strmice, Zrmanje, i Gracaca provalio duboko u Liku i opustosio cijelo podrucje. Ovaj pohod bio je i preventivan, jer je imao za cilj da sprijeci slanje pomoci Kninu sa sjevera. Potom je vojska Mahmud-bega pocela da vrci koncentraciju u Cetini i Zakrcju, da odatle u pogodnom momentu napadne na Knin, Pozrmanje i manje utvrdene gradove. Ubrzo su se sa pohoda u Kranjsku vratili bosanski sandzak-beg Gazi Husrev-beg i njegov cehaja Murat-beg Tardic, islamizirani Sibencanin, ciji je rodeni brat bio rimokatolicki svestenik u Sibeniku. Vojske dvaju sandzaka, bosanskog i hercegovackog, predvodila su dvojica glasovitih vojskovoza: Gazi »Osvajac« Husrev-beg i Mahmud-beg. Gazi Husrev-beg, poznat po dzamiji u sarajevu, vodio je punih 20 godina 1521-1541 osvajacke pohode na Dalmaciju, Liku i Pounje, u kojima je teritoriju svog sandzakata prosirio na zapad do Vrane i Perusica. Obe vojske pod Kninom zajedno su brojale 25. Odbranom Knina rukovodio je tek postavljeni velikas Mihajlo Vojkovic, gospodar Klokoca. Ali, on nije stigao da na vrijeme preduzme sve mjere za jacanje odbrane grada. Cak je i topove upucene za odbranu Knina ostavio u Klokocu da poajaca njegovu odbranu. Nasavsi se u bezizlaznoj situaciji, videci golemu tursku vojsku, Vojkovic je stupio sa Turcima u pregovore. Odmah je prihvatio turski uslov da im preda grad, a da on i njegova posada pod oruzjem predu u Liku. Predaja grada izvrsena je 29. Dan kasnije, jedan turski odred zaposjeo je Skradin, cija se posada, na vijest o padu Knina, razbjezala. Zabavljani uredivanjem i utvrdivanjem novih posjeda, Turcima se nije zurilo na dalja osvajanja u Lici. Samo je odred martoloza od 500 ljudi udario na Strmicu i zauzeo je, postavivsi u njoj svoju posadu. Osvajanjem te tvrdave Turci su dolinom Butiznice otvorili sebi put u Pounje i Unac Drvar , kojima su vec vladali, a otuda za Srb i Lapac. Pad Knina bolno je odjeknuo u srcima ljudi tamosnjih krajeva, jer je Knin do tad bio jedan od centara politickog zivota: sjediste bana, jednog od dvojice banovca podbanova , hercega mladog kralja , biskupa, cija se biskupija ugasila. Knin je bio jedina i poslednja prepreka koja je Turcima zatvarala put u njihovim pohodima na zapad. Predaja Knina od strane velikasa Mihaila Vojkovica protumacena je lao izdaja, pa ga je ban Ivan Karlovic okovanog u lance bacio u tamnicu. Njegov posjed Klokoc zaposijeli su slunjski frankopani, koji su u njemu zatekli topove namijenjene u Pragu specijalno salivene za pojacanje odbrane Knina. Ubrzo poslije pada Knina, Turci osvojise gotovo citavu sjevernu Dalmaciju, Liku i Krbava, a njihovi pohodi na slovenacke zemlje prestaju biti rijetkost. Pod Turcima je Knin postao najznacajnije uporiste Bosanskog sandzakata na zapadu, tursko krajiste, kojim je zapovijedao Murat-beg Tardic, miljenik Husrev-bega. To krajiste, sa osvojenim krajevima Pounja, Like i Dalmacije, ulazilo je u sastav Bosanskog sandzakata, na celu sa Husrev-begom. Pod udarom vojske s kninskog krajista padaju zaredom Ostrovica 1523. Za sandzak-bega kliskog Husrev-beg je postavio svog sticenika Murat-bega Tardica, koji se na taj nacin izjednacio sa njim u zvanju. Slijedece godine osvojeni su Nadin i Vrana, pa su se Turci time kao klin zabili i razdvojili mletacke od ugarskih posjeda habzburskih od 1527. Ove dvije suparnicke sile, Habzbursku monarhiju i Mletacku republiku, zajednicka opasnost od Turaka je znatno zblizila. Kliski sandzak zahvatio je dio jugozapadne Bosne Livno, Kupres, Prozor , donju Liku,cijeli turski posjed juzno od Velebita do Dinare i www. Klis je bio administrativno srediste sandzakata, dok su sandzak-begovi Atlagici, Fidusovici, Ljubincici uglavnom boravili u Livnu, gdje su imali vecinu svojih posjeda. Licki i Krcki sandzak, na osnovu podataka turskih istoricara Pecevije i putopisca Evlije Celebije, osnovan je dva puta, ali se hronologija dogadaja zasad pouzdano ne moze utvrditi. Vrijeme kad je osnovan i rasformiran autori datiraju razlicito, ali cinjenicu da je vec ranije on postojao ne dovode u pitanje. Dok je Knin sa svojim krajistem ulazio u sastav Kliskog sandzaka, Turci su izvrsili novu vojno- administrativnu reorganizaciju. Sandzak je podijeljen u tri kapetanije, kako su nazivane nahije u pogranicnim sandzacima. To su kapetanije: Krajina Cetina, koja je obuhvatala prostor Vrlike, Cetine i Sinja , Podgorje Drnis, Muc, Lecevicu sa zaledem Trogira i Sibenika , i Zakrcje Zaktcje ili Prikokrcje, uz Knin i Strmac, obuhvatalo je svu teritoriju sjeverno od rijeke Krke. Podijela sandzaka na tri dijela a potom i samog Zakrcja na sest kapetanija, imala je za cilj jacanje vojnog potencijala radi odbrane od uskoka. Samo Zakrcje moglo je dici na oruzje 9. To su u najvecem broju bili hriscani, koje su turci silom regrutovali i to iz svake kuce jednog ili dvojicu. Morlaci su, usto, davati straze na planinskim prevojima i u varosima ispod utvrda. Ovu po zlu poznatu hriscansku vojsku u turskoj sluzbi, nazivali su martolozima. Martolozi su imali svoje dzemate cete s agom na celu. Neki od njih bili su placeni, ali slabo, jer su ih Turci nastojali motivisati na pljacku susjedne teritorije. Bilo ih je i po unutrasnjosti Balkana, gdje su cesto vrsili obezbijedenje karavana, komordzijsku sluzbu i bili vodici kroz planinske prelaze, cije su staze dobro poznavali. Turci su ih cesto koristili za borbu protiv hajduka. Posto su i sami bili vicni hajduciji, tesko su se mirili s losim polozajem, narocito kad su i oni bili pritisnuti citlucenjem. Usmjeravani samo na pljacku, i ziveci prevashodno od nje, bila im je to slaba nadoknada za njihovu revnosnu sluzbu. Zato su martolozi rado uskakali na susjednu hriscansku teritoriju stupajuci u njihovu sluzbu kao granicari. Ovamo su bili rado primani jer su hriscani time jacali svoj a slabili turski vojnicki potencijal. U izvjestaju Atanasija Ðordevica pominju se masovna iseljavanja i odliv stanovnistva, u XVI i XVII vijeku. Dok su hriscani raznim obecanjima nastojali privuci cto vise Morlaka ili Vlaha, Turci su ih nastojali vratiti nudeci im povlastice, ali nisu izostajale ni pretnje. Medutim, ono sta je jednom otislo nije se dalo vratiti, a jedina mogucnost da se njihov broj poveca i gubitak nadoknadi bio u doseljavanju novih Morlaka. Na taj nacin migracioni talasi, pokrenuti turskom pojavom na Balkanu, nisu prestajali tokom citavog njihovog prisustva na ovom podrucju. Nova doseljavanja Srba Kao domine u nizu, jedan talas stavljao je u pokret drugi. Migracije su vrsene pred Turcima, »uskakanjem«, odnosno bjezanjem u hriscanske zemlje, koje su se spretno koristile turkofobijom Srba, ali i sami Turci su u okviru svoje ogromne carevine vrsile raseljavanje i razmjestaj stanovnistva iz ranije osvojenih podrucja na nove, puste predjele. To je bila od ranije oprobana turska praksa, koju su primjenjivali i poslije osvajanja Knina, sjeverne Dalmacije, Like, Krbave i Pounja. Prva naseljavanja vrsena su po osvajanju Knina 1522. U ovom periodu Turci su naselili sve krajeve izmedu Une i mora. Najvecu seobu mletacki sindik Andrea Barbarigi pominje ¸1527. Sa udaljenih podrucjasvoje drzave, Turci su naselili 1. Poslije pada Knina, razminilo se na podrucju Knina, Zrmanje, Unca Drvar , Pounja, Srba i Lapca pastirsko naselje Cici, od kojih je manji dio odmah stupio u tursku sluzbu. Drugi dio Cica nije prihvatio tursku sluzbu nego se preko Modrusa i Pivke preselio u sjeverni dio Istre danas Cicarija. Ovi Cici su upravo iz stocarskih krajeva Like, Krbave, Knina. U gornjem Pounju, Turci su izvrsili prva naseljavanja ubrzo poslije osvajanja Bilaja, Stare Ostrovice na Uni Kulen Vakuf , Rmnja Martinbrod , Srba. Ti ljudi su uvrsteni u martoloze koji su nanosili veliku stetu ugarskim i austriskim zemljama. Ipak je ban Karlovic, stupivsi snjima u vezu, uspio nagovoritinjihove vode da predu na hriscansku stranu. Veci dio ovih Vlaha i Vlaha iz Glamoca presao je 1530. Isto tako stocarso stanovnistvo doseljeno je u Ricice, Gracac, Popinu, Zrmanju, Kninsko polje, Ostrovicu. Oni su svi angazovani za martolosku sluzbu. Na mjesto odbjeglih martoloza Turci su odmah dovodili nove, ali su i njih austriski zapovijednici uspjeli 1538. Medutim, svoje najvece naseljavanje podrucja izmedu gornjeg i srednjeg Pounja i Velebita zapoceli su Turci 155. Ove seobe na prostoru Dalmacije, Like i Krbave nastavile su se kroz cijeli XVI vijek pa su u potpunosti izmijenile etnicku i vjersku strukturu stanovnistva. Srpsko stanovnistvo naseljenio je i preko habzburske teritorije u Gorski Kotar, Slovenacku Belu Krajinu, Mletacku, Crnomelj, Novo Mesto, Istru. U ovim krajevima srpski doseljanici naseljeni su na opustjela imanja oko hrvatskih gradova, koja su pred turskom najezdom ostala bez kmetova. Tu su rado primani u austrisku sluzbu, gdje su, oslobodeni feudalnih obaveza, uglavnom bili granicari. Koliki je bio njihov priliv na teritorije austriske Krajine svjedoci arhivska grada, koju je objavio Marko Jacov u zbirkama spisa tajnog vatikanskog arhiva i Kongregacije za propagandu vjere. Kao ilustraciju navodimo samo jedan primjer o doseljavanju Srba u planinama Ferlati, gdje ih je naseljeno oko 60. Papa Kliment VIII im je postavio episkopa Simeona Vretanju, koga su u Rimu prethodno hirotonisali unijatski grcki episkopi. Posto su svi bili pravoslavne vjere, a da bi ih preveli iz sizme u »pravovjerne« rimokatolike, za zamjenika mu je dodat Maksim Predojevic, kojeg je Kongregacija vec prevela u rimokatolicku vjeru. Jedan od veceg broja dokumenata, koji govore o ovoj velikoj seobi 56. U ono vrijeme, kada je stanovnistvo bilo strahovito prorijedeno, ove cifre su zaista impozantne i jasno govore kakvu veliku kompenzaciju je dobila hrvatska rimo-katolicka populacija. Bio je to jedan od najvecih uspijeha Kongregacije. Nabrajanje slicnih i manjih seoba, ciji broj je zaista velik jasno govori o tome koliki je bio odliv srpskog naroda sa novoosvojenog turskog podrucja Like, Pounja, Krbave, Zapadne Bosne, Sjeverne Dalmacije. Ujedno, vidljivo je i to koliko se tog srpskog naroda zauvijek odnarodilo i asimilovalo u Hrvate i Slovence, nadoknadujuci time ono sto su ti narodi seobama izgubili. Krajevi od Zumberka, Otosca, Bele Krajine i Novog Mesta do Istre i Senja naseljeni su Srbima pravoslavne vjere. O svemu tome jasno govore, donedavno tajna, dokumenta Kongregacije koja naglasavaju njihovu dotadasnju konfesionalnu pripadnost. S druge strane, njihova napustena mjesta u Kliskom i Krckom Lickom sandzaku Turci su nastojali nadoknaditi novim doseljenicima, www. Jedan dio nastojali su zadrzati na ovom podrucju obecavajuci nove povlastice i prevodenjem na islam. U kninskom kraju i njegovoj siroj okolici pominje se u XVI vijeku znatan broj spahija hriscana, ciji su spahiluci bili mali timari sa prihodima oko 2. Turci postepeno ukljucuju vlasko stanovnistvo u timarska lena u Lickom i Kliskom sandzaku zbog gorovitog podrucja i stocarskog nacina zivota Vlaha, koje je bilo tesko kontrolisati. Pored toga trebali su da imaju vidnu ulogu u odbrani krajista i u pogranicnom cetovanju. Njihov broj je, medutim, stalno bio u opadanju. Posto su turske vlasti stalno favorizovali muslimane, hriscani spahije prelaze na islam. Do kraja XVI vijeka vjerovatno se zavrsio proces njihove islamizacije. Druga polovina XVI i prva polovina XVII vijeka protekla je u relativnom miru u kome su se sztabilizovale ekonomske prilike, a privredni zivot na turskim spahilucima oziveo dovodenjem nove raje. Turski izvori kazu da su ovdje vodena uzorna gazdinstva. Arapi i orijentalni bastovani su uredivali tokove voda, a sistemom kanala navodnjavali svako parce zemlje. Svi kraski ponori bili su uredeni i pronadeni novi. Mnoge livade, gajevi, vinogradi i vocnjaci licili su, cak i u Bukovici, na prave vrtove. Stocarstvo i zemljoradnja, koja je bila ekstenzivnog karaktera, postaju vazna grana privredne djelatnosti stanovnistva. Takve prilike su potrajale oko 100 godina, do pocetka Kandijskog rata. Trogodisnji Kiparski rat 1570-1573 u Dalmaciji je protekao u znaku carki izmedu uskoka i martoloza, dok su se glavne operacije odvijale na Mediteranu. U bici kod Lepanta 1571. U Dalmaciji su Mlecani ipak izgubili dva dominantna uporista, Solin i Zemunik, sto svjedoci o tome da su Turci u Dalmaciji bili vojnicki superiorniji. U konjici su sluzile spahije, dok je pjesadija, uglavnom, bila sastavljena od Morlaka. Samo u pogranicnom turskom podrucju Klisa bilo je 3. Solin je mletacka posada predala bez borbe, dok je Zemunik na juris osvojio Ferhat-pasa Sokolovic. Ovim poslednjim turskim osvajanjima mletacki posjed u Dalmaciji sveo se na mali broj gradova, dok je cijelo dalmatinsko kopno i obala izmedu tih gradova bila u rukama Turaka. Miso Uros , u kojem, osim pobrojanih kula, ima 150 sela sa 6. Miso Uros 82 sela sa 3. Hriscansko stanovnistvo je srpskopravoslavne vjere, jer neme svestenika, pa je njihova religioznost u opadanju. Ti su hriscani ratoborni i izvrsni vojnici, ali im fali vojnicka disciplina. Tjelesno su veoma otporni, ogrnuti gunjcima, s opancima na nogama i s jednom pogacom u torbi prave veoma duge pokrete. Turci ih koriste kao pjesadiju i gone ih na provale u mletacku Dalmaciju... Kad ih zovu, idu od kuce do kuce i prijete da ce nabiti na kolac ko se ne odazove. Za tu sluzbu ne daju im nikakvu nagradu ni platu. Hriscani moraju cuvati straze u varosima pod utvrdama i na planinskim prelazima pod zapovijednistvom svojih harambasa, a to su kao seoski kapetani. U znatnije utvrde Turci ih ne pustaju osim ako su dobro provjereni. Hriscani placaju danak ili harac Turcima, a ovi ih preko mjere ugnjetavaju, ogorcavaju i tiranisu; silom im otimaju njihova dobra, a uzimaju im i musku djecu, koju odnaroduju, prevode i odgajaju u drugoj vjeri. Hriscani nisu nikad gospodari onoga sto imaju, niti su sigurni da ce uzivati ono sto posjeduju. Oni ne zele drugo, a to se od njih cesto cuje, nego da u ratu ugledaju jedan jak hriscanski barjak, na koji bi se mogli osloniti. Svi bi se tada digli na oruzje i osvetili bi se Turcima za sva nasilja. Turci znaju za to. Kad su poslije zadnjeg poraza svoje mornarice kod Lepanta primjetili neko uzbudenje kod hriscana, nastojali su da predusretnu nezgodne eventualnosti ubistvima prvaka, preseljavanjem dublje u unutrasnjost ili time sto su ih dobro opljackali. Mnogi hriscani bi rado presli u podanstvo Vase Prevednosti, i to nam porucuju, ali se ne usuduju napustiti imovinu, hranu i zemlju koju obraduju, jer nemaju nikakve izvjesnosti gdje bi bili zadrzani, ako predu. Buduci da nema mjesta gdje bi se mogli naseliti, ni zemlje od koje bi zivjeli, oni na silu ostaju nasi neprijatelji... « U nastavku Foskarini predlaze da se znatno ojaca konjica i artiljerija, a pravoslavni hriscani ce dici ustanak, protjerati Turke i na taj nacin prosiriti prostor Mletacke republike i primiti njeno podanstvo. Fiskarinijev izvjestaj daje zaista veoma vrijedne podatke. On prije svega govori da je citavu Dalmaciju pod Turcima naselilo gotovo www. Brojnost Turaka je tako neznatna da, u vrijeme kada je izvjestaj pisan, jedva iznosi 8% od ukupne populacije, dok se katolicko stanovnistvo uopste i ne pominje. Vrlo vazna cinjenica je i to sto izvjestaj navodi da se taj narod srpski »slabo moli i slabo poucava u vjeri, jer nema svestenika«. Ljudi su, medutim, i tada sklapali brakove, radali djecu i umirali, pri cemu je prisustvo svestenika uvijek bilo neophodno. Neobrazovano i nepismeno stanovnistvo lako je prihvatalo »usluge« rimokatolickih svestenika vaspitanih u duhu nasrtljivog pozelitizma, a koji su ih zavodili u svoje maticne knjige. Vaznu ulogu u tom poslu odigrali su svestenici glagoljasi, koji su vrsili propovijedi na narodnom jeziku i sluzeci se cirilicnim pismom. Sve je to lako moglo obmanuti slabo pismeno i gotovo nepismeno stanovnistvo. Ovaj proces se pojacavao sve vise oslobadanjem ovog kraja od Turaka i njihovim dolaskom pod vlast rimokatolicke Mletacke republike i Habzburske monarhije. U ove krajeve tada dolaze brojni franjevci spremni da ljude »izbavljaju od sizme« i da ih privode »pravoj vjeri« i u okrilje »Svete Stolice«. Dobivsi najbolje zemlje od mletackih i austriskih vlasti, franjevci bi na njih naseljavali siromasne Srbe, koji su odmah postajali njihova pastva. Na turskoj teritoriji islamizacija Srba tekla je nesto drukcije. Srbi su muhamedanstvo primali da bi se odbranili od turskih nasilja, da bi sacuvali izvjesne privilegije i stvorili pogodnosti za dalje napredovanje u turskoj sluzbi. Promjenom vjere Srbi su veoma brzo, najcesce vec u prvoj generaciji, gubili i druga svojstva posebnog etnosa. Srbi su od starosjedilaca, koje su najcesce zaticali u malim skupinama, primali ne samo vjeru vec i jezik, obicaje, oblike svakodnevnog zivota i na kraju svijest pripadnosti drugom narodu. Sta je najtragicnije, ubrzo se kod njih pocela javljati strahovita mrznja prema pripadnicima svojih dojucerasnjih saplemenika u pravoslavlju. Prve seobe Srba u Liku i Dalmaciju jasno svjedoce o slaboj duhovnoj otpornosti srpskog naroda, koji se odvojio od svoje maticne Pecke Patrijasije. Prve kompaktne teritorije Srba trajnog pamcenja svog imena, vjere i nacionalne pripadnosti stvorile su se u Lici i Dalmaciji u vrijeme Beckog Morejskog rata 1683-1699. Tada se konacno, i pored pritisaka, ucvrstile. Licki sandzak 24 Ratovima u drugoj polovini XVI vijeka. Turska je znatno prosirila svoje granice i dostigli kulminaciju svoje moci. Prosirili su se i sandzakati na zapadu, a narocito kliski. Obim pasaluka i sandzakata toliko se povecao da se ukazala potreba za njihovom reorganizacijom i novom podijelom. Kliski, kao i bosanski sandzakat iz kojeg je nastao, bio je toliko veliki, da ce moralo izvrsiti njegovo cijepanje. Od ranijeg Kliskog sandzaka izdvojena je teritorija zapadno od rijeke Krke, njegov prekovelebitski dio i dio u pravcu Une. Ta je teritorija postala dio Krckog sandzaka. Poslije osvajanja Bihaca 1592. Ubrzo se osjetila potreba za osnivanje novog beglerbegluka pasaluka, elajeta , pa je 1580. Sjediste Bosanskog pasaluka bilo je u Banjaluci, a od 1639. Poslije osnivanja Bihackog sandzaka, Una je postala granicna rijeka izmedu ovog i Lickog Krckog sandzaka. Na celu svakog sandzaka sandzakata, live nalazio se sandzak-beg, koji se ponekad naziva samo sandzak, u turskim dokumentima Miriliva. U nasim dokumentima cesto se naziva damo zapovijednik. Bio je na celu upravne vlasti i zapovijednik vojske citavog sandzakata. Poneki sandzakbegovi kite i prosiruju svoju zvanicnu titulu da bi bila sto zvucnija. Licki sandzak se obicno naziva Sandzak Lika, Krka ili Zakrcki sandzak ali nikad Kninski. Medutim, poneki bi sandzakbegovi sebi znali dopisati naslov »sandzakbeg licki i kninski i zakrcki i krbavski i kotorski« smatrajuci da ce time njihov naslov biti uvazeniji i imati veci znacaj. Sandzakbegu su u vojno-administrativnom pogledu bili podredeni kapetani i dizdari. Sudska vlast je bila u rukama kadija. Krcki Licki sandzak se dijelio na sedam kapetanija: kninska, skradinska, nadinska, zemunicka, obrovacka, islamska i budimska. Osma Vranska kapetanija, pominje se samo 1639. To su krajiske vojnoteritorijalne i odbrambene jedinice pod zapovijednistvom kapetana, koje su predstavljale utvrdeni sistem fortifikacija, ciji je centralni sistem utvrda, neka jaca kula ili tvrdava. Osvojena turski teritorija u Dalmaciji ulazila je u sastav triju sandzaka, Hercegovackog, Kliskog i Lickog prije osnivanja ovog poslednjeg u dva. Licki Zakrcki, Krcki sandzak organizovan je iste godine kod i bosanski pasaluk 1580. O Lickom sandzaku zna se iz opisa bosanskog pasaluka iz 1620. On je, izvjestavajuci o svom beglergegluku, opisao vojnu snagu i potencijal pojedinih sandzaka. Taj izvjestaj daje i opis granica i podjelu podrucja. Sandzak se sastojao od Like, Krbave i krajeva izmedu tokova krke i Zrmanje nahija Ravni Kotari. Licki sandzak sa Krbavom, Zakrcjem, Krkom i drugim krajevima koji su mu pripadali, brojao je 6-8. Knin je bio glavni grad, sijelo sandzakbega, kadije, kapetana i dizdara. Meditim, ovaj se sandzak u dokumentima nikad ne naziva imanom Kninski izuzev, ponekad, u tituli sandzakbega. Gradovi Knin, Skradin, Nadin, Zemunik, Islam, Obrovac Donji i Udbina bili su sjedista kapetana ovog sandzaka. U ovom sandzaku, osim brojnih sela, bilo je 28 tvrdih gradova i varosi: Skradin, Uzdarje, Sopkovic, Rakitnica, destina, Velim, Vrana, Tinj, Nadin, Zemunik, Palesnik, Islam, Karin, Obrovac Donji, Obrovac Gornji, Ribnik, Gracac, Ostrovica, Kozlovac, Benkovac, Brkljacina Polaca Tinjska i Zvonigrad. Po pomenutom opisu sijelo sandzaka Knin ima 300 dimova i isto toliko ljudi za oruzje, dok su kninska sela mogla dati jos 1. Obim grada iznosio je dvije milje, ali ne moze primjetiti da Turci do Kandijskog rata nisu mnogo paznje posvetili njegovim fortifikacijama. Bio je dosta udaljen od njihovoh zapadnih granica i u njemu su se osijeceli dosta bezbjedno. Ipak, putopisac i diplomata Evlija Celebija vidi »golemu tvrdavu na cijem se vrhu legu orli i sokoli«. On je ovaj grad posjetio dva puta, 1660. Celebija je u gradu vidio www. Kninske utvrde branila su dva do tri velika topa i veci broj muza sa kamenim kuglama. Uza okolina grada je poludirana, a rijeka Krka zajezerena, pa se na svim mapama do XIX vijeka vidi veliko jezero i dva toka rijeke Krke. Sandzak-beg nije imao drzavnu platu vec je, kao beg ili pasa, imao svoj zijamet od cijih se prihoda izdrzavao. Polozaj sandzak-bega nije bio nasledan vec je imenovan od visih vlasti nerijetko je i kupovan. Sandzak-begovi bi cesto vise vremena provodili na svom posjedu nego u Kninu, koji im je bio administrativno sjediste. Lista Krckih ili lickih sandzak-begova sadrzi 43 imena. U ovoj listi se najcesce javlja sandzakbeg Halilaga ili Halilbeg Durakovic, zaim vranski. Ovaj beg je, s prekidima, nosio titulu sandzak-bega lickog gotovo pola vijeka, a vise puta se na tom polozaju pominje i njegov unuk Muhamed. Ova porodica iz Vrane je gotovo kroz citav jedan vijek imala znacajnu ulogu i glavnu rijec u lickom sandzaku. Poslije gubitka Vrane, u pocetku Morejskog rata, ova ugledna »turska« familija preselila se u Plavno, u kojem je ostala vise od 30 godina. Na njihov boravak u Plavnu i danas podsjecaju ostaci njihove kule, koju je zub vremena dobro nagrizao. U samoj Vrani oni nisu ostavili traga, ali ga je ostavio njihov sluga Jusuf, koji u turskoj hijerarhiji dogurao do najvisih zvanja i casti. Jusuf pasa Maskovic, islamizirani Srbin iz Vrane, bio je vrhovni zapovijednik turske flote koja je opsjela Kandiju Krit i otpocela 25-godisnji Kandijski rat 1645-1669 , najduzi i najkrvaviji rat u istoriji Dalmacije. Otpoceo ga upravo Dalmatinac u turskoj sluzbi. U rodnoj Vrani dao je sagraditi gradevinu koja i danas nosi njegovo ime ­ Han Jusuf pase Maskovica. Narodna tradicija jos je zadrzala uspomene na neke kotorske zime, kao na promjer Atlagice livanjskog porijekla selo Kula Atlagica, Atlagica most u Kninu. Bliski rodak velikog vezira Mehmed-pase, uzeo je sebi kao spahiluk Tinj, Prkos, Goricu, Bubnjane, Hrascane i Lisane. Ovaj skup mijesta nazivao se zijametom Vojnici, cije je sjediste bio kastel Tinj. Na Ferhat-pasu jos i danas podsjecaju vrelo Vojnovac, kojeg je pasa obzidao i glavica koja se i danas zove cardak, kao usponema na mesto njegova vojnog logora u pohodu na Zemunik. Osvojivsi Zemunik, najistureniju tursku bazu prema Zadru, ferhat-pasa je postavio granicu prema Mlecanima www. Ovo razgranicenje ostalo je do novog razgranicavanja 1671. Od kapetana Kninske kapetanije poznat je Mustaj-beg Firdusovic, koji se pominje 1662. U periodu od trinaest godina polozaj kninskog kapetana je zauzimao Mehmed-beg Atlagic sin Mustafin, potonji bosanski vezir. Poslije njegove, dosla je vlast livanjskih begova Firdusovica i ostala do pada Knina pod Mletke, 1688. Po imenu su poznata dva Firdusovica: Mustaj-beg i Ali-beg. Mustaj-beg je poginuo prije 11. Od turskih junaka iz Knina najpoznatiji bijase Kuna Hasanaga, zapamcen u pjesmi kao »od Knina azdaja«. Ovaj turski delija, u vrijeme Kandijskog rata, prilikom opsade Knina, izgubio je glavu u megdanu u uskokom Galiotovicem. Poslije megdana, uskok je agi odrubio glavu i donio je na poklon providuru u zadar, a ovaj mu uzvratio poklonom u beskotu dok traje rat. Skradin koji je pao pod Turke istovremeno kad i Knin i Strmica, predstavljao je permanentnu opasnost po Sibenik i ololinu. Tu su na prokljanskom jezeru moru Turci pokusali izgraditi malu flotilu, kojom bi mogli dejstvovati i s morske strane. Grad je bio opasan bedemom i zasticen s dvije kule, jednom na glavici, drugom, uz Krku. Kad je osnovan Krcki sandzak, Skradin je sa svojom nahijom pripao tom sandzaku. U gradu je bio sandzak-begov kapetan s vise aga i dizdara, koji su mogli dici oko 600 ljudi pod oruzjem. Nadin je, poput Zemunika, bio dobro utvrden i snabdjeven ratnom opremom, pa su ove dvije utvrde bile velika opasnost po Zadar. U gradu je bio dizdar, nekoliko aga i kadija. Na zapadu Lickog Krckog sandzaka znacajan vojni potencijal predstavljala je Islamska kapetanija. U turskom jeziku Islam se zove Zid islama. Bio je sediste Gornje krajine, koje se nazivala Islamska kapetanija. Ovoj kapetaniji pripadao je gradic Cetiglavac danas Islam Grcki. Poslije protjerivanja Turaka taj dvorac je dodijeljen junackoj porodici Jankovic Stojana. U kuli u Biljanima Gornjim bilo je sijelo kapetana Gornje Krajine, koji je, po mletackim izvorima, uvijek bio ugledna licnost i zapovijednik nad ostalim kapetanima ovoga kraja. I ovdje su, radi dejstva na moru, Turci pokusali stvoriti flotilu sastavljanu od lakih lada. Ono sto je zemunik bio prema Zadru, to je bila Udbina prema senju i »ostacima ostataka« Hrvatske. Izvjestaci je svrstavaju u tvrdave prvog reda, a mogla je dati 500 pjesaka i konjanika. Sa okolnim selima po Krbavi, koja su brojali 1. Pod vlascu Turaka bila je od 1527. Kao sto je Senj sa svojim uskocima bio baza cetovanja na hriscanskoj strani, isto takvo uporiste bila je Udbina na turskoj krajini. Udbina je bila poslednji grad Lickog sandzaka koji se, prisiljen zedu, predao karlovackim Krajisnicima i geleralu Herberstajnu. Od kapetana najcesce se pominje Ali-kapetan, identican opjevanom »turskom« junaku Bojicic Aliji, koji je zivio na Udbini. Osim ovoga opjevan je Mustaj-beg licki Hurakalovic. Dva brata Hurakalovica pominju se kao sandzak-begovi u Kninu: Mehmed-beg 81648. Ribnik je malo mjesto na klancu gdje strazari 50 vojnika. Nadaleko razbacanih 150 kuca sa predgradem mogle su dati jos 250 naoruzanih ljudi, na celu s dvojicom aga. Strmica, koja je s okolinom brojila oko 50 kuca utvrdena je s dvije kudete u jednoj kuli, ciju posadu je cinilo 60 naoruzanih ljudi. Zvonigrad, koji potice jos iz XII vijeka, Turci su utvrdili i nanovo podigli sredinom XVI vijeka da bi zatvorili put prema zrmanjskoj dolini i obratno, prema Kninu. Imao je dvije male kule s posadom od 30 ljudi. Naziv je dobio po kuli sa zvonom »zvonara«. Zecevo je kula u blizini Ðevrsaka, poznata po bici u kojoj je poginuo Vuka Mandusic. Prilicno naseljena okolica mogla je dati 1. Kad je bio najveci, Licki sandzak Krka,Zakrcje , je zahvatao prostrano podrucje od Knina na istoku do Zemunika na zapadu, od Skradina na jugu do Bunica i Perusica na sjeveru. U zaledu Karlobaga, turska granica se protezala bilom Velebita na sjevero-zapad do Otocca, koji je pripadao austriskoj teritoriji. Rijeka Krka je cijelim svojim tokom odvajala Licki od Kliskog sandzaka, s tim sto su Knin, na izvoru i Skradin na uscu te rijeke, pripadali Lickom sandzaku. U zaledu Knina granica je isla do grahovskog polja, zatim Unom neposredno do Bihaca. Rmanj, ciji se postanak datira krajem XV vijeka, bio je vjersko i kulturno srediste srpskog naroda u Pounju, s obe strane rijeke Une. Vlasi Stanovnike Lickog ili Krckog sandzaka Mlecani redovno nazivaju Morlacima, sto je izvedeno iz naziva Morovlasi ili Crni Vlasi. Atribut »crni« su dobili zbog srne puti, kao i crnih gunjaca, kojim asu se ogrtali. U drugim krajevima Austrija, Turska zadrzao se stari naziv Vlasi. Pitanje Vlaha, posebno u Hrvatskoj, donedavno je bila neka vrsta tabu-teme, jer je za istoricara bilo delikatno, cak i rizicno, zalaziti u razmatranja o njihovoj etnickoj i vjerskoj pripadnosti, porijeklu i jeziku. Prije migracije Vlaha, inace vrlo mobilnog stocarskog stanovnistva, iz Bosne u Dalmaciju bile su jos krajem XIII vijela, kada su se u Bosni rasplamsali vjerski sukobi. Pocetkom XIV vijeka spustili su se bosanski Vlasi u mirnije predjele tezeci ka primorskim krajevima. U borbi izmedu bana Mladena II Subica protiv Karla Roberta i feudalne koalicije koju je okupio, Vlasi zajedno sa Poljicanima stadose na stranu bana Mladena. U Mladenovoj vojsci Vlasi su cinili glavninu. No, u borbi s mocnom koalicijom dozivjeli su 1322. Vjekoslav Klaic smatra da je ovo prvi pomen Vlaha u Dalmaciji u XIV vijeku identifikuje ih kao »SrboHrvate«, dok za druge skupine izricito navodi da ispovijedaju pravoslavnu vjeru. Sredinom XIV vijeka na podrucju Nelipica Knin-Cetina i Kurjakovica Lika susrecu se sve cesce vlaski katuni, a privlacio ih je primorski pojas. U okolini Knina su najvise grupisani, pa se za Knin moze reci da je vec u XIV vijeku predstavljao etnicki mjesovitu sredinu. »Tokom vremena naselilo se toliko Vlaha u kninskoj okolici, da se nasao nacin zivota sa urodenim stanovnistvom i drzavnom organizacijom u tolikoj mjeri, da se kninski knez Peter Martic naziva podjednako i knez Vlaha« - pisao je Stipe Gunjaca. Martici su i danas poznato srpsko selo u neposrednoj okolini Knina, a ujedno i vrlo cesto prezime. Podatak o kninsko-vlaskom knezu datira iz 1367. Tu je kastelan www. Po jednom popisu iz XV vijeka zabiljezeno je da je na podrucju kninske knezevine bilo 450 vlaskih porodica, koje su sastavljene od ogromnog broja ukucana. Ban Nikola Sec dodijelio im je u okolini Knina sela izmedu Zrmanje i Ervenika. Naselio ih je na opustjelo zemljiste uz obavezu da sagrade kuce, uz obecanje da ce ih tri godine osloboditi placanja svih dadzbina, a poslije toga vremena stupili bi u banovu vojnu sluzbu. Zadatak kninskih Vlaha bio je odbrana sela oko Zrmanje, a Vlaha Pavla Cubretica da cuvaju pogranicje u predjelu Vrlike. Naziv Vlah oznacavao je na primjer u Dusanovom zakoniku stocarsko stanovnistvo, ciji je socijalni status bio povoljniji od statusa meropaha. Ranije romansko stanovnistvo od Dusanovog vremena vec se sloveniziralo i asimilovalo sa Srbima. Ovaj naziv za katunske nomade upotrebljavao se i u drugim krajevima, s tim sto tacna hronologija njihove lingvisticke slavizacije nije pouzdano utvrcena za sva podrucja. Medutim, sigurana je cinjenica da su u vrijeme njihovih migracionih kretanja na zapad u hrvatske i slovenacke zenlje u njih stizali sa etnickom masom Srba, da su jezicki asimilovani i da su svi bili pravoslavne vjere. Ova cinjenica jasno govori kako i zbog cega su termini Vlah i Srbin postali sinonim u novim krajevima. To sto su termin Vlah u Dalmaciji odnosi na sve stanovnike Zagore jasno potvrduje cinjenicu da su katolicki prozelitizam i unijacenje u ovim krajevima dobro obavili posao. U hercegovackim dokumentima iz XV vijeka njihov hercegovacki jezik se naziva iskljucivo srpskim jezikom, a oni Srblji ili Vlasi. Isti slucaj je sa Dubrovnikomu kome se jezik Dubrovcana naziva slovinski, naski ali najcesce srpski. Jezik Dubrovnika bio je jezik njegovog zaleda. Tako vlasti Dubrovacke republike nareduju, 1638. I u hrvatskim dokumentima casto uz sam naziv Vlasi stoje i nazivi Rasani, Srblji, Serviani. Ove sinonime hrvatski istoricari cesto izostavljaju da bi prikrili etnicki identitet novih stanovnika, a rimokatolicka crkva im je nasilnim prevjeravanjem taj identitet oduzimala. Vec u narednoj generaciji oni su postojali Hrvatirimokatolici. Nije presmijelo tvrditi da je upravo na ovaj nacin sprijesen nestanak Hrvata sa istoriske scene i da bi pojam Hrvatska ostao samo uski regionalni pojam bez Slavonije i Dalmacije. Seobe Vlaha, Srblja, Rasana ili Servijana zamijenili su starohrvatski elemenat, koji se rasuo po Moravskoj, Ceskoj, Slovackoj, Austriji, www. Stoga nije bez osnova konstatacija, izrecena od jednog hrvatskog istoricara, da danasnje Hrvate sa Hrvatima Trpimirovog i Drzislavljevog vremena IX iX vijek vezuje vrlo tanka nit a da su ovi danasnji naslijedili samo ime od svojih predaka. Nepobitna je cinjenica da govor od svojih »predaka« nisu naslijedili cak ni jezik, jer su ovi bili cakavci, dok danasnji Hrvati upotrebljavaju u sluzbenom jeziku srpsku stokavicu i ijekavski dijalekt. U govornom pogledu stokavsko-ijekavski govor istocnohercegovackog tipa upotrebljava se u Hrvatskoj samo na podrucjima koja su naselili Srbi. Govor Starohrvata, koji se zadrzao na malom prostoru sjevernog primorja, bio je cakavski, dok je stokavsko- ijekavski tip usao u osnovu knjizevnog jezika reformama koje je prihvatio Ljudevit gaj. Stokavsko-ijekavski govor istocnohercegovacki koristi se u govornom pogledu i kao sluzbeni na citavom podrucju triju meda AustrijaTurska, Madarska-Turska, Madarska-Austrija , s neznatnim razlikama u dijalektu, koje se vide u izgovoru. Lika, Bosna i Dalmacija dugo su bile razdvojena tim granicama, cija je posledica bio ulaz u srpski jezik raznih tudina, germanizma, turcizma i talijanizma. Vjera pravoslavna U periodu do 1557. Neposrednu brigu o Srbima na krajnjem zapadu srpstva cesto je vodila Zetska mitropolija, sto se vidjelo iz sindelije mitrolita Josifa iz 1454. Obnovom Pecke patrijasije, 1557. Zbog velike udaljenosti ovih krajeva od svoje patrijasije, srpska crkva na podrucju zapadne Bosne, Like i Dalmacije neposredno je bila podredena Dabrobosanskoj mitropoliji. Sjediste dabrobosanskog mitropolita, koji je ned srpskom crkvom u ovim krajevima upravljao kao »egzarh peckog patrijarha«, bilo je u manastiru Rmnju Martin Brod. Ovu mitropoliju osnovao je Sveti Sava 1219. Tada je ona bila jedna od devet episkopija. Sjediste mitropolita se kasnije selilo po raznim manastirima u Bosni. Sve su te crkve izgradene u uslovima robovanja pod Turcima, u kojima siromasna raja nije bila u stanju da podize velika zdanja, hramove. Sve su one nosile pecat ovoga vremena, jer su uglavnom gradene kao male jednobrodne crkvice. Prvi dabrobosanski mitropolit Varlam osvetio je 1567. Njegov naslednik mitropolit Gavrilo se u pismu iz 1577. Slijedece godine je, kao egzarh peckog patrijarha za Dalmaciju, imenovao igumana manastira Krke za vjerskog poglavara te pokrajine. Treci po redu mitropolit dabrobosanski, Aksenije, je osvetio pet crkava: Svetog Ilije u Kosovu 1589 , Svetog Jovana u Benkovcu, Svetog Luke u Grabovcima danas rimokatolicka , Svetog Nikole u Bratiskovcima, i Svetog i Svetog Spasa u Zdrapnju danas rimokatolicka. Mitropolit Aksenije obisao je 1590. Svugdje je vrsio sluzbu boziju, a cinodejstvovanje u Kninu vrsio je u crkvi Svetog Ðorda. Upravo u ovom periodu, oko 1590. Kalideri su ponijeli sve vrijedne bogosluzbene predmete. S njima je preslo nekoliko kaludera iz manastira Krke. Bila su to vremena stalnih migracija srpskog naroda sa turske teritorije i cestih skrnavljenja njegovih svetinja, pljacke i paleza. Ali, siromasni narod, i u takvim nesigurnim vremenima, nije odustajalo od gradnje novih crkava. Tako u periodu od 1610-1618. Citavo stanovnistvo u turskim krajevima Dalmacije i Like bilo je srpske pravoslavne vjere. Taj narod se, po zapisima savremenih rimokartolickih svestenika »slabo molio Bogu, i slabo se poucavao svojoj vjeri, jer imaju malo svestenika«. Takav narod se dao lako obratiti i prici drugoj konfesiji, pogotovu ako su pripadnici tih drugih konfesija bili militantni i nasrtljivi. Militantnoscu se narocito isticao rimokatolicizam, posebno Kongregacija za propagandu vjere, dok je www. Za odbranu pravoslavlja, sto je znacilo i nacije, potreban je bio skolovani svestenicki kadar, kojeg je do tada u malom broju obrazovao samo manastir Krka. Posto je ovaj manastir bio ujedno srediste crkvene uprave u Dalmaciji, mitropolit Todor odluci da se u njenu otvori bogoslovska skola. Revnoscu igumana Joakima skola je pocela sa nastavnom djelatnoscu 1615. Ova skola nije uvijek radila u normalnim uslovima, jer je manastir vise puta stradao, kao i ostali srpski manastiri. Zahvaljujuci pravoslavnom svestenstvu, srpski narod je tek krajem XVII i u XVIII vijeku pruzio dostojan otpor nasrtajima bezobzirnih rimokatolickih biskupa Vicencija Zmajevica rodom iz Njegusa od Cetinja Matije Karamana i drugih. Ovaj otpor uspio je da sacuva od prevjeravanja i odnarodivanja bar jezgro srpskog etnosa u zapadnim krajevima srpstva. Najveca zasluga za to pripada srpskim manastirima Rmnju, Krki, Krupi, Dragovicu, Gomirju, pa i Gomionici kod Banjaluke. Bogatstvo riznica, ikona, biblioteka i fresaka svjedoci da su ovi manastiri bili zarista kulture i pismenosti ovog dijela srpskog naroda. U ovim krajevima je izvjesno vrijeme, 1517-1522, radio i cuveni srpski freskoslikar Georgije Mitrofanovic, kome bi se mogle pripisati freske u manastiru Krupi. Crkve u Krki, Krupi, Rmnju i Gomionici pripadaju jedinstvenom graditeljskom krugu cineci jednu podvarijantu unutar bogomolja koje je srpska crkva podizala na teritoriji Bosne i Dalmacije. Graditeljski poduhvati su prethodili slikarskim 50-60 godina, jer siromasni ktitori nisu bili spremni da istovremeno finansiraju oba poduhvata. Glasoviti umjetnik i graditelj cuvene sibenske katedrale Juraj Dalmatinac, potekao je iz Bukovice i srpskog je porijekla. Pravo ime mu je, kako je to utvrdio Niko Bartulovic iz Splita jos 20-ih godina ovoga vijeka, Ðorde Matejevic, a krsna slava bila mu je Sveti Ðorde. Ova cinjenica se do danas cesto obilazila, bas kao sta je slucaj sa Ruderom Boskovicem, Petrom Preradovicem i drugima. Negdje na pocetku Kandiskog rata javlja se kao »mitropolit Dalmacije« Epifanije Stefanovic, koji je preselio u Ravne Kotare oko 10. Ovaj mitropolit ponudio je papi prihvatanje unije od strane njega, dva episkopa, 80 monaha i svestenika i ostalih vjernika. Poznato je, medutim, da Dalmacija u to vrijeme nije imala ni episkopiju ni episkopa, vec je bila pod duhovnom jurisdikcijom Dabrobosanske mitropolije. Epifanije je, izgleda, samo u nacelu priznao starjesinstvo pape zbog toga sto se na tudem zemljistu nije osijecao siguran, a ocekivao je da ce imati i materijalne koristi. Ovaj popis, mali skracen, predstavlja podrucje na kojem je jurisdikcija Dabrobosanske mitropolije. IV Ratovi za Dalmaciju 4. Kandijski rat 1645- 1669 Vlasi Morlaci, Servijani, Rasani su se rado odazivali pozivima i obecanjima austriskih generala vec od pocetka XVI vijeka. Ovi su od njih nacinili granicare, najsposobniju i besplatnu vojsku za »mali rat« na Krajini. Mlecani su, pak, jos dugo od njih zazirali narado ih naseljavajuci na svoju teritoriju, jer su uvijek pamtili njihova martoloska pustosenja. Osim toga, Mlecani su zazirali i od mogucnosti njihovog povezivanja sa senjskim uskocima i pre njih sa Habzbuskom monarhijom. Mletacka republika je kasno uocila korist, koju je mogla imati od turskih pravoslavnih podanika, cija je brojna masa sivjela na podrucju Lickog Krckog sandzaka. Tek kad je u Kondijskom ratu Kandija je drugo ime za ostrvo Krit njenim posjedima u Dalmaciji zaprijetila velika opasnost, Venecija je odlucila da do kraja iskoristi borbeni potencijal morlackih masa i da ih svrsta u svoje borbene redove. Dvadesetpetogodicnji Kandijski rat 1645- 1669 je u potpunosti izmijenio postojecu sliku na mletacko-turskom pogranicju i najavio pocetak nove ere u njihovim odnosima. Potpuna pustos, bezakonje, epidemije, glad i otsutnost svake privredne aktivnosti osnovna su karakteristika prilika koje su zavladale u Lickom i Kliskom sandzaku, kao i u Dalmaciji. Zov bojne trube utisao je radosnu svirku pastirske frule, a pred topotom viteske konjice umukla je na poljima vesela pjesma zetalaca. Nekad plodne oranice postadose krvlju natopljena ratna poprista, a ranije gusto zbijena sela i stari gradovi pretvorise se vec prvih godina ovog krvavog rata u avetinjska zgarista. Jedino su bijele kupole vojnickih satora, simetricno poredani oko sivih i dotrajalih utvrda nekadasnjih varosi, opominjale na nove i sve strasnije ratne www. Bile su to one krvave i strasne godine kakvim ce naredni period isuvise obilovati. U tim godinama su dzeferdar i kama potpuno zamijenili pastirski stap i plug i postali najsimbolicnijim dijelom narodne nosnje morlackih gorstaka. Vec prve ratne godine 1645 pretvorila se jedina kopnena mletackoturska granica u Dalmaciji u najzesce ratno porpiste ovog rata. Tada je sjevernodalmatinska Zagora sa dubokim zaledem u Lici i Bosna postala nicija zemlja, nesiguran i ugrozen teren, preko kojeg su naizmjenicno krstarile ratne ekspedicije u raznim pravcima. Do pocetka rata, pa i na njegovom pocetku, mletacka vojna sila nije osjetila slast pobjede nad Turcima, s kojim je vodila seriju ratova. U ovom okrsaju mletacki stratezi Leonardo Foskolo i Dolfin ucinili su od Srba glavnu udarnu snagu, koja ce i u neradnim ratovima ovjencati slavom barjak Mletacke republike. U pocetku Kandiskog rata na mletacku teritoriju, u primorje oko Sibenika i Zadra, doselilo se vise od 10. Od tada su ih Mlecani poceli mamiti obecanjima, poklonima, povlasticama, dajuci im zemlju u trajno vlasnistvo, oslobodenu od svih davanja. Njihove srarjesine harambase i serdari su nagradivani vojnickim platama i zlatnim kolajnama. Pored pune licne, obecana im je i potpuna vjerska sloboda po njihovom »sizmatickom« obredu. Cesto su i uskocke starjesine preduzimali akcije, koje su imale za cilj dovodenje novog stanovnistva iz najdublje unutrasnjosti Bosanskog pasaluka i njihovo naseljavanje uskockih zona. Prvi na udaru ovih akcija bio je, svakako, Licki sandzak sa svojim pravoslavnim stanovnistvom. Pri tome se pominju i kaznene ekspedicije uskoka u njihova ranija sela, paljenje napustenih kuca da ih Turci raznim obecanjima i laskavim ponudama ne privole na povratak u stari kraj. Ove akcije su oslabile svaki znacaj turskog krajista i znatno olaksali ranije nezavidan polozaj mletackih garnizona. Narednih nekoliko godina znatno se pojacao proces masovnih migracija u toku kojih turski podanici Srbi prestase sluziti sultanu prelazeci u podanistvo hriscanskih zemalja. Oslobodenje od Turaka i stupanje pod zajednicku hriscansku zastavu pravoslavni Srbi su smatrali konacnom slobodom i likvidacijom vjekovnog ropstva. Od tog vremena mletacki providuri prebacili su sav teret rata na ovom ratistu na zilavi srpski narod. Medu uskocima koji su u toku Kandijskog rata stavljaju pod okrilje »mletackog lava«, prvi se pominju Smiljanici sa Udbine, JanoviciMitrovici iz Zegara, Mandusici iz Petrovog polja, Sinobadi iz Modrinog Sela. Ovi i mnogi drugi u narodnom desetercu opjevani vitezovi, sinovi www. Za ove ljude ratovanje i vojnicki zanat postaju jedino zanimanje, a ratni plijen i pljacka protivnicke teritorije glavni izvor prihoda i sredstava za zivot. Knin je u ovom ratu bio glavna operativna baza Turaka, mjesto koncentracije i okupljanja turskih trupa iz Bosanskog pasaluka, cija su glavna mjesta Ravni Kotari i Sibenik. Ali, zato je i sam Knin bio izlozen stalnim napadima uskoka s mletackog podrucja. Glavne borbe i, po ishod rata na ovom kopnenom ratistu, fatalni dogadaji, odigrali su se vec u toku nekoliko prvih ratnih godina. Suprotno tome, ishod sukoba na Levantu rijesen je upravo poslednje, dvadesetpete ratne godine turskim slamanjem otpora branilaca Kandije Krita. Da bi sto uspijesnije docekali turske napade, koje su ovi pripremeli u Kninu za prolece 1647. Providur Foskolo je najprije udario na Zemunik, kojeg je branio sandzk-beg licki Halil-beg sa sinom Durak-begom i posadomod 1. Kad je prilikom jednog izleta iz tvrdave poginuo Durak-beg, demoralisani otac predade tvrdavu Mlecanima, koji ga okovanog otpremise u Veronu, gdje je umro poslije devet godina tamnovanja. U meduvremenu, dok je Sibenik izdrzavao teske opsade, providur Leonardo Foskolo je za 1648. Providur Foskolo je gotovo u jednom naletu bez predaha osvojio dvije najvaznije turske operativne baze, Drnis i Knin. Dok je Drnis zauzeo na juris. Turska posada mu je predala Knin bez borbe 27. U ovom naletu pala je pred navalom uskoka i Vrlika. Svi osvojeni gradovi su sruseni i spaljeni, a tesko oruzje Knina baceno u rijeku Krku. Mlecani se tada jos nisu zanosili mislju o dubljem prodoru u unutrasnjost i trajnom oslobodenju ovih gradova. Koristeci zimski period, kada su turski posjedi u Dalmaciji odsjeceni od bosanskog zaleda, Foskolo je u martu napao Klis, koji se predao tek poslije duge opsade. Ovo osvajanje bilo je kruna svih Foskolovih uspijeha u 1648. Ali ovi uspjesi nisu prosli bez skupe cijene u krvi koju su, dakako, platili Srbi. U stalnim akcijama, koje su organizovale srpske starjesine, www. Krajem istog mjeseca, u sudaru sa Turcima kod Zeceva, junacki je pao jedan od najhrabrijih junaka ovog rata Vuk Mandusic, siju smrt je visestruko osvetio opjevani narodni junak Ilija Smiljanic. Poslije ovih dogadaja okolina Knina je bila nicija zemlja, a njegovo zalede u Lici i Bosni, odakle su se Turci povukli dublje u unutrasnjost, potpuno opustoseno. Slijedece 1649, godine javio se novi zajednicki neprijatelj obiju zaracenih strana ­ kuga, stalni pratilac gotovo svih turskih ratova. Prenesena iz unutrasnjosti Bosne, ona je zahvatila sva naselja sire okoline Knina i prenijela se na mletasko podrucje. Ovaj novi neprijatelj je za niz godina ubio borbeni moral i jedne i druge ratujuce strane, tako da je opsta neakivnost vladala nekoliko godina. Kuga je odnijela vise ljudskih zivota nego citav ovaj rat. U naizmjenicnim cetovanjima nijedna od zaracenih strana vise nije pokazala namjeru da osvaja tudu teritoriju. Medutim, ratna pustosenja i kuga, glad i migracije vice su nego prepolovili stanovnistvo ratnih poprista Like, Bosne i Dalmacije. U ovim krajevima bio je to nakrvaviji rat u njihovoj istoriji, a najvece zrtve u njemu podnio je srpski narod. Mir je postignut 1669. Ugovorom su Mlecani njenu predaju, dok su u Dalmaciji trebali da vrate osvojeno. Njihova diplomatija u pregovorima o tazgranicenju do 1671. Ovaj pojas, u dubini od obale 5 do 10 kilometara, nazvan »stara stecevina«, bio je vec naseljan uskocima iz dubine Lickog sandzaka i drugih djelova Bosanskog pasaluka. Onaj dio Srba, koji je ostao da zivi na vracenom teritoriju pod Turcima, vise se nikad nijemirio s polozajem pokorne i poslusne raje. Bila je to masa, koja se vise nije rastajala sa oruzjem i uvijek spremna na novu pobunu. Tek od jula 1652. U okolici Knina ulogorise se bosanski zapovijednik Fazli-pasa i hercegovacki Ali beg Cengic, i pocinje s obnovom grada i susjednih utvrda. Knin je iz temelja obnovljen, a u njegovu tvrdavu smjesten garnizon od 1. Sad su Mlecani uvidjeli gresku koju je pocinio Foskolo 1648 , jer je Knin postao ponovo glavna operativna baza Turaka. Dozivio je tezak poraz, koji se mogao pretvoriti u katastrofu da serdar Ilija Smiljanic nije hrabro branio odstupnicu na Butiznici. Jedan ocevidac tvrdi da je na zidinama Knina izbrojao 1. Rat se dalje nastavio naizmjenicnim pohodima u vidu granicnog cetovanja Turaka i uskoka. U dva veca pohoda, u maju i junu 1654. Za nagradu Ilija Smiljanic dobi jednu kucu u Zvonigrad Licka Palanka , a Ilija Miljkovic bi uvrstan u konjicku cetu s redovnom platom. Veliki Morejski rat 1684-1699 Turci su poslije razgranicenja 1671. Kliski sandzak ipak nije prestao da postoji, samo mu se sjediste prenijelo u Livno, gdje se inace najcesce boravili kliski sandzak-begovi i kadije. U preostalom dijelu Lickog sandzaka Turci su se trudili da primame svoje ranije odbjegle podanike s mletacke teritorije i dovedu novo stanovnistvo iz zaleda. Kratak vremenski period mira nije im dao mogucnosti da u tom pogledu mnogo urade. Prije nego su politicke i ekonomske prilike dovedene u normalno stanje, novi sukob je vec bio na pomolu. Dok se Mletacka republika trudila da sacuva mir i dobro raspolozenje Porte, neukrotivi harambasa Ilija Jankovic nastavio je da napada na turske posjede i satjerao Turke u utvrde znatrno prije turske opsade Beca. Vijest o strahovitom porazu Kara-Mustafe pod Becom donijeli su prezivjeli Turci i senjski uskoci, koji su vec poceli snazne uskocke akcije. Na prvu vijest o porazu Turaka zatalasao se cijeli kraj od Zadra do Knina, kao i citava Lika. Na prva akcije nije trebalo dugo cekati, jer se uzavrela hajducka krv nije mogla primiriti ni u vrijeme mira, a niti pokusajima mletackih vlasti da ih obuzdaju. Ne osvrcuci se na mletacke mjere, Ilija Jankovic je na celu 6. Sveopsta panika i demoralisanost Turaka podigla je na pobunu i hriscane u unutrasnjosti, koji su se pridruzili Jankovicevoj druzini. Broj ustanika je iz dana u dan rastao i turski garnizoni su ostali izolovani, odsjeceni jedan od drugog. Uskoci su postajali sve www. Saradujuci i sadejstvujuci sa Senjanima, mletacki uskoci su lako mogli dici pod uticaj austriskog cara, koji je vec bio postavio pitanje svojih legitimnih prava na oslobodenu teritoriju, koju su Turci osvojili u ratovima s madarskim vladarima. Svakao da je ova cinjenica uticala na skoro opredjeljenje Mlecana »Svetoj ligi«, posto su prethodno istakli svoje pretenzije na oslobodene i jos neosvojene krajeve u Dalmaciji. U ovaj rat uskoci su gotovo ugurali Mletacku republiku otpocevsi vojevanja prije zvanicne objave rata. Venecija, prvi putu svojoj istoriji, objavila rat Turcima, ratno secanje je vec bila stvarnost. Ulaskom Venecije u rat, koji je od Mlecana nazvan Morejskim 1684-1699 , ona je postala sopstvenik vec oslobodene ogromne teritorije, za koju su prolili svoju krv jedino uskoci. Iako su Turci vise strahovali od uskoka nego od Mlecana, njihov polozaj se ipak znatno pogorsao, jer su se mletacki providuri odmah poceli baviti mislju o akcijama veceg operativnog i strateskog znacaja. Oslanjajuci se na uskocku vojnu silu, koju predvode serdari Stojan Jankovic i brat mu Ilija koji se izmirio sa mlecanima , Smoljan Smoljanic i Jovan Sinobad sa bratom Filipom, Mlecani se opredijelise za odlucnu ofanzivu. Taj plan je predvidao oslobadanje preostalog dijela Dalmacije, pa je providur Pietro Valier uputio 6. Uskoci su u martu 1685. Odavde je Stojan Jankovic preselio 699 srpskih porodica na podrucje Sibenika i Zadra. Harambasa im je bio Ilija Peraica. Nova velika akcija pripremljena 1686. Za nju su Mlecani sakupili svu raspolozivu silu uskoka i placenika. U pripremi ovog operativnog zadataka, uskoci su preduzeli nekoliko velikih pustosecih pohoda u pravcu Zdbine i Livna. U pohodu na Udbinu uskoci su popalili 30 mjesta, medu kojima Lapac i Gracac. Odavde se u dalmaciju preselilo vise od 3. Pohod na Livno bio je jedan od najstrasnijih i najkrvavijih u ovom ratu. U plamenu je nestalo 1. U »prokletom Lijevnu« izvrsena je strahovita odmazda za sva zla koja su poticala iz ovog grada. Tak kada su razvukli front u sirinu i u zaledu unistili Livno, Mlecani i uskoci, pod komandom Stojana i Zavise Jankovica, su udarili na Sinj. U trodnevnoj opsadi turski garnizon je savladan 28. Za napad na Knin Cirolamo Kornaro se dugo odlucivao, jer je u jednoj akciji u predjelu Duvna poginuo Stojan Jankovic, predvodnik uskoka u svim njihovim pohodima. Zato je ratno vijece, koje je donijelo odluku i plan napada na Knin, sazvano u Skradinu tek 1. Zakljucivalo se da su uslovi za napad izuzetno povoljni, a samo osvajanje Knina osiguralo bi posjed prostornog podrucja i oslobodilo vojne potencijale za rat na drugim sektorima. Tako je Skradin postao mjesto prikupljanja svih raspolozivih vojnih efektiva za napad na poslednje tursko uporiste. Kornaro je na Knin uputio uputio svu svoju konjicu s kojom je raspolagao i uskoke iz Ravnih Kotara da se odmah priblize Kninu, a zatim je i on s komorom, artiljerijom i prikupljenim trupama krenuo. Kretao se uzvodno Krkom kroz tesko prohodan teren , pa je pod Knin stigao tek poslije pet dana 28. Tog dana otpocela je bitka za Knin. Ona je trajala do 11. Dok se Kornaro priblizavao Kninu, Sulejman-pasa je udario na Drnis, ali je tu dozivio tezak poraz, u kojem je izgubio zivot i alajbeg Filipovic. U toku opsade Knina, uspaniceni Turci su predali Vrliku bez borbe. Kornaro narocito hvali zasluge Milana Babica seljaka iz sela Sunaje u okolini Bilaja. Ovaj je nocu pobjegao iz kninske tvrdave i obavijestio Kornara da su turske snage na izmaku, sto je Kornara ohrabrilo i podstaklo da ustraje u opsadi. Pri pokusaju protivnapada, kada su uskoci probili prvi odbrambeni pojas, Turci su imali viseod 100 ljudi izbacenih iz stroja. Medu ranjenim je bio i kapetan Knina Mustaj-beg Firdusovic, koji je podlegao ranama prije pada Knina. Turci su se za dugotrajnu odbranu vrlo dobro pripremili, snabdjevsi se hranom, vodom, velikim brojem stoke, a narocito barutom i olovom 11 teskih odlicno livenih topova. Ipak su se odlucili na bezuslovnu predaju, jer su im se zabrinjavajuce smanjile zalihe vode, a zbog velikog broja mrtvih oko 400 koje nisu mogli sahraniti, zavladao je strah od epidemije. Medu zarobljenicima nalazile su se brojne ugledne licnosti bosanskog begovata na calu s Mehmed-pasom Atlagicem. Tu su uz njega zarobljeni poslednji Licki sandzak-beg Muhamed-beg Crnicic, poslednji kapetan Knina Ali-beg Firdusovic poslije pogibije brata Mustaj-bega vladao samo nekoliko dana , Ali-beg Atlagic-sinovac, Mehmed-beg Atlagic sin pase Atlagica , Mahmut-beg, dizdar tvrdave sin sandzak-bega, i jos 40 aga. Uz ovoliki broj turskih dostojanstvenika, iz Knina je izaslo preko 1. Tek tada su Mlecani odlucili da Knin vise nikad na smiju napustiti, pa je Ðiralomo Kornaro tacno predocio Senatu da je osvojio tvrdavu koja je »vrednija od svih u provinciji, i koja s malim troskom moze postati neosvojiv objekat«. Nuzna obnova je ubrzano preduzeta, ali je dogradnja novih bastiona i sisteme fortifikacija potrajala do 1711. U neposrednoj blizini jednog od tri ulaza u grad nalazilo se groblje koje se donedavna nazivalo »kalesantus«, a od groblja je pocinjao oveci komsiluk Sunajci. Ovaj naziv se mora dovesti u vezu s nazivom Sunaje, sela u Lici, sto potvrduje cinjenicu da je Kornaro nagradio pomenutog Milana Babica davsi mu tu kucu i imanje. Tako je njegovim potomcima ostalo novo prezime Sunajko. Kornaro, inace, rijetko pominje tude zasluge, jer je svu slavu stecenu pod Kninom zelio da pripise sebi. Izvjesno je, ipak, da je velike zasluge imala i porodica serdara Jovana Sinobada, jer je bogato nagradena imanjima koja su do tada pripadala agama Kurticu i Emoricu. Na njihovom posjedu, gdje se jos i XV vijeku nalazila pravoslavna crkva Svetog Ðorda, nastalo je naselje Sinobadi. U samu varos doselilo se mjesovito katolicko-pravoslavno stanovnistvo, pa je za potrebe katolika Kornaro vec prvog dana dao da se jedna dzamija pretvori u crkvu Svetog Jeronima. U Kninu danas cjelokupno preostalo »tursko« stanovnistvo preslo u rimokatolicku vjeru. Izmedu ostalih kninskoh »Turaka«, Resica je uspio da pokatolici porodice Emorica i Kurtovica. U Kninu su donedavno zivjele stare gradske porodice s prezimenima Moric i Kurtovic, kao i porodice s prezimenima Dizdar, Agic, Tralic, Turudic, Teskara i Turkovic, ciji su preci napustili islam pod pritiskom rimokatolickog prozelitizma. Nije izostao ni uspjeh u prevjeravanju pravoslavnih hriscana, jer su njihove brojne porodice, naseljena na velika samostanska i crkvena imanja, na posjedima u Kninu, Potkonju, Biskupiji, Kninskom Polju, Kapitolu ubrzo prihvatila novi obred. Mletacke vlasti su se pokazale vrlo darezljivima prema rimokatolickoj crkvi, sta je na primjeru Knina narocito vidljivo. Ipak, pokusaj uzurpiranja kninskopoljske crkve Svetog Ðorda fra Resici nije uspio, jer se tome energicno suprostavilo ondasnje pravoslavno stanovnistvo, koje Vinjalic zove »perfidni sizmatici«. Biskup Kalegari je dosao u Knin 29. Providur Alesandro Malin pise da »zivo i kreposno djelovanje za vjeru i republiku otaca franjevaca visovackih, a osobito Andrije Resice, zasluzuje svaku pohvalu i nagradu. Kako u ovom kraju i drniskom, www. I kninski providur Domeniko Diedo istice zasluge fra Andrije Resice, koji je s »velikom ljubavlju privukao puk iz okolice i izucio celjad turske vjere i prignuo da prime sveto krstenje«. Istu takvu najezdu fratara dozivjela je i Cetinska krajina, koja je pod Turcima bila nastanjena iskljucivo pravoslavnim zivljem. U okolici Vrlike Srbi su imali dvije crkveVoznesenja Gospodnjeg Svetog Spasa na vrelu Cetine, i Svetog Ðorda uz samu varos. Cim su Turci preko Unista pobjegli u Bosnu, tu je s Mlecanima stigao Ðuro fra Bogic, i tursku dzamiju blagoslovio u cast Gospe Ruzarice, fra Bogic je postao prvi zupnik u Vrlici obavio isti posao kao resica u Kninu. Ovdje su mletacke vlasti prema rimokatolicima bile toliko darezljive da su im poklonile 1696. I tu je, kao u susjednom Kijevu, namjera rimokatolickih prelata bila da u samom sredistu pravoslavnog zivlja uspostave katolicku bogomolju, ciji ce fratri, s njima svojstvenom upornoscu i fanatizmom, odvratiti narod od »bizantiske sizme i privesti ga Apostolskoj crkvi«. Koliko je srba odnarodeno u »novom posjedu« moze se samo nagadati. Fratri se u svojim izvjestajima hvale da su 25. Poslije navedenih poraza, Turci su se povukli duboko u Bosnu, za koju mletacki stratezi nisu imali interesa. Izbivsi na zapadne obronke Troglava, Dinare, Pljesevice i Orlovice, oni su dali primat drugim sektorima ratista, na jugu druge linije fronta. Za to vrijeme su austriski krajisnici, sa ustanicima u Lici, dovrsili oslobadanje ove pokrajine i spojili se sa dalmatinskim uskocima. Od tada nece biti rijetka sadejstva lickih i dalmatinskih krajisnika u njihovim pustosecim pohodima po Bosni. Nijedan od tih pohoda, medutim, nije imao za cilj trajno osvajanje zemljista. Uz sticanje plijena u prvom redu stoke i roblja za otkup , vazan cilj ovih pohoda bio je dovodenje turskih podanika na oslobodenu teritoriju. Zapadna Bosna je do kraja rata ostala omiljeno podrucje uskockih pohoda. Pod udarom uskoka turska vlast u Bosni se potpuno raspala, a citava podrucja ostala bez stanovnika, koji su se preselili na hriscansku teritoriju. Koliki je bio priliv stanovnistva iz Bosne vidi se iz procjene generalnog providura Kornara, prema kojoj se vec 1689. Zavisa Jankovic se s velikim brojem uskoka 6-10. Svakom prilikom dovodio je sa sobom na stotine www. Medu mnogim porodicama, koje tada organizovano ili neorganizovano pristizu u ovaj kraj, bilo je i onih koje su se sa turcima povukle u Bosnu, ali i onih koje su bile prebjegle u primorje. Nekadasnji stanovnici Podgrmeca, Mrkonjic grada tada Varcar Vakuf , Bjelaja, Unca Drvar , Grahova, Glamoca i drugih dobili su zemlju od mletackih providura u Kosovu i Kninskom Polju, a potom i na kraskom platou u okolini. Vrlo zanimljiv je jedan podatak u mletackom izvjestaju prema kojem je u Zmijanju blizu Banjaluke u jednom danu sklopljeno 300 brakova, i mladenci su odatle odmah krenuli u novi kraj. U selu Ocestovu susrecu se prezimena sa Zmijanja, sto govori odakle su preci njegovih danasnjih stanovnika doselili. Najveca mletacko-uskocka akcija izvedena je u prolece 1692. Ova masa razmeestana je po selima Plavno, Zrmanja, Padene, Oton, Mokro Polje. Specijalno za sebe knezovi su izdejstvovali obecanje vojnickih plata i mjesecno sledovanje beskota hljeba. Ispunjavajuci ovu obavezu, trojici knezova providur je odredio platu od 10 dukata i jednu mjeru beskota na mjesec. Knezu Nikoli Prijicu, koji se doselio u Plavno, dao je na upotrebu kulu Muhamed-bega Durakbegovica. Jedan dio bjelajaca naselio se u Erveniku i Zegarcu, iako je dio Zegara vec 1683. Danasnji stanovnici ovih sela su direktni potomci Bjelajaca, jer se narod u tom kraju nije dalje kretao ni mjenjao. Jer, poslije ovih prvih preseljavanja stanovnistva na »novi posjed«, talasi novih migracija su se nastavili jos 30 godina naseljavanjem kraskih predjela. Poslednjih godina rata splasnule su akcije na bojistima. I »Sveta liga« i Turska su zeljele mir. Turci su mir htjeli jer su bili slabi, a »Sveta liga« jer nije imala snage da ih dotuce. I mir je konacno sklopljen 26. Mirovnim ugovor je uglavnom prihvatao princip da svako zadrzi sto je osvojio. Ugovor o miru s Venecijom sultan je ratifikovao 15. Sto se tice razgranicenja u sjevernoj Dalmaciji, ono je vrlo brzo zavrseno. Ovdje su Mlecani zadrzali ono sta su zaposjeli: Knin, Sinj, Vrliku, Obrovac... Linija Grimanijeva, kako je nazvana granica »nove stecevine«, isla je do tacke na Debelom brdu prema Kninu, Vrlici, Sinju. Granica je zacrtana pravom linijom, koja je povezivala ova mjesta bez obzira na www. Granica dviju saveznickih drzava, Mletacke republike i Austrije, duz Velebita, nije nimalo licila na dobrosusjedsku. Jos dok je trajao rat 1698. U istom takvom pokusaju s Obrovcem, austriske vojnike je odbio Zavisa Jankovic. Ova improvizovana granica, puna carki i konflikata, isla je od Zvonigrada iznad Mokrog Polja, rijeke Zrmanje i iznad manastira Krupe na padine Velebita iznad Obrovca. Fiksirana je tek 1792, pet godina prije propasti Mletacke republike. Kuridzina buna Sva zemlja u »novoj stecevini« jos krajem Morejskog rata bila je proglasena drzavnim vlasnistvom, premda su uskoci za njeno oslobadanje prolili potoke krvi. Drzava, odnosno njena uprava u Dalmaciji, dijelila je zemlju na koriscenje pojedinim porodicama s pravom trajnog vlasnistva i uzivanja, ali bez prava otudivanja. To je, prema tome, bio nasljedni posjed s iskljucivim pravom nasljeda muskog potomstva. Ako bi se, pak, musko potomstvo ugasilo, zemlja se vracala drzavi, koja je s njom opet slobodno raspolagala i dodijeljivala drugoj porodici. Mlecani su na, »novoj stecevini« zadrzali vec postojecu narodno-vojnicku upravu, pod kojom je nerod zivio i pod Turcima. Za taj vojno-upravni sistem usvojen je naziv Krajina, a zadrzani su i stari narodni nazivi za njihove starjesine: serdar, harambasa, caus, basa i subasa. Serdari i harambase bili su vojni i civilni upravljaci serdarija i sela, posrednici izmedu mletacke vlasti i naroda. Na celu svake krajine Mlecani su postavili kolunela i sopraintendanta, koji su imenovani iz redova najuglednijih i najzasluznijih porodica. Zadrzani su i narodni zborovi na kojima su kucne starijesine raspravljali o poslovima od zajednickog interesa. Lige su takoder zborovi, na kojima su se donosile pravosudne odluke i odluke, pa i one krivicno pravnog karaktera. Na ligama se raspravljalo o gonjenju i hvatanju hajduka i odrzavanju reda i mira u njihovim selima. Zborovi i lige mogli su se sastati samo po odobrenju kolunela ili serdara, ili, pak, na njihov poziv. Vlasti su htjele da imaju strogu www. Koluneli, serdari i harambase trebaju se starati da sve zemlja bude obradena, od cega je znatnu korist trebala da ima drzava i da Krajina samu sebe izdrzava. Nastupajuci mir u mnogom je izmijenio polozaj siromasnog, u prvom redu srpskog stanovnistva. Mlecani su brzo zaboravili njihove zasluge i na svoja obecanja i date povlastice, kojima su ih mamili na svoju teritoriju licna i vjerska sloboda, puno vlasnictvo nad zemljom, oslobadanje od raznih daca. Posto je sebi osigurala mir na granici, Venecija je promijenila kurs prema doseljenom stanovnistvu. Najprije su, proglasenjem zemlje za vlasnistvo Republike, zaveli »decimu« desetinu na prihod od oranica, koji je placan u naturi. Potom je »decima« prosirena na sve seljacke proizvode, a uveden je i porez na mlinove. Pored toga, mletacke vlasti su ispoljile veliku inventivnost u izmisljanju sve veceg broja obaveza. Zaveden je i obavezan licni kuluk, kao i takozvana seksana, koja je obavezivala seljake na kulucenja sa svojom tovarnom stokom. Ove dvije obaveze nisu bile regulisane nikakvim propisom, a seljaci su ih morali ciniti besplatno. Koliko su teske ove obaveze vidi se posebno iz cinjenice da su, od oslobodenja Knina 1688 do 1711. Za neizvrsenje ili neizmirenje obaveza prijetilo se globama, oduzimanjem stoke i naoruzanja, sta je ratnicima najteze padalo. Mora se naglasiti da drugih vrijednih stvari uskoci nisu ni posjedovali. Sva sela bila su duzna da gone hajduke, zlikovce, otmicare djevojaka cest slucaj i da se odazovu pozivu svojih harambasa. Neizvrsavanja ovih obaveza takoder su dolazila pod udar globe, koje su, po pravilu bile visoke. Jedna takoder teska obaveza koja datira iz vremena rata, a poslije njega jos i povecana predvidala je drzanje jahacih konja, koji su seljacima u njihovim poljskim radovima bili beskorisni. Ova obaveza imala je za cilj jeftino po drzavu stvaranja konjice. Po statistici pred novi »mali« rat, kninski srez je na ovaj nacin mogao da okupi oko 600 konjanika, sta je predstavljalo imponzantan broj. Uz ove glavne obaveze uskockog stanovnistva, treba pomenuti i uzgredne, kao sto je, obaveza siromasnih seljaka da izdrzavaju na svom terenu mletacku konjicu. Ta konjica regularne vojske iz Knina bila je u stalnom pokretu i stalni teret okolnog stanovnistva. Pa i kad je konjica mirovala u Kninu, obavezna okolnog stanovnistva je bila da konje snabdijeva sjenom. Sve ove obaveze krajiskog zivlja do kraja su mu otezali i zagorcali zivot, pa mu je on postao naprosto neizdrziv. Mletacka republika, premda izrazito katolicka, nije se nimalo isticala vjerskom netolerancijom; ona je cak cesto dolazila i u otvorene konflikte s Kurijom posto su u njoj slobodno zivjeli Grci, Jermeni, Srbi, Jevreji i drugi inovjerci. Republika se trudila da u potpunosti sacuva svoju politicku i ekonomsku samostalnost, a njeni providuri su cesto bili privrzeni Srbima, dobro pamteci njihove zasluge. Medutim, pod pritiskom biskupa i Vatikana, kojem su se ovi stalno obracali tuzbama, mletacka uprava je cesto popustala. Ponekad su i providuri podrzavali akcije biskupa, racunajuci na to da ce porimokatoliceni Srbi biti privrzeniji drzavi i postati poslusniji i mirniji. Na nepodnosljive socijalne nepravde, kao i na lisavanje vjerskih i nacionalnih sloboda, Srbi u Dalmaciji i Lici su odgovarali bunama i ustancima. Prva pobuna uskoka izbila je jos u toku Morejskog rata 1696. Sakupljanje decime davano je u zakup na licitaciji u Zadru u prolece svake godine, dok su u Kninskoj krajini decimu sakupljali harambase. Sabirna mjesta, su cesto bila udaljena po vise desetina kilometara i seljaci su morali koristiti svoju tovarnu stoku. U vrijeme kada se ustalasao uskocki zivalj u »novoj stecevini«, izbila je velika buna Krajisnika u Lici 1703 , a upravo kad se licka buna stisavala planula je najveda buna Srba u Sjevernoj dalmaciji. Posljednja kap koja je prelila casu uskockog gnjeva bila je odluka mletacke uprave da se decima placa u novcu, a ne u naturi. »Bukovacka buna«, kako je cesto istoricari nazivaju, pocela je zborom, kojeg je, pred crkvom Svetog Petra u Biovicinom Selu, sazvao svestenik te crkve PETAR JAGODIC KURIDZA, pa je nazvana Kuridzinom bunom. Glavne vode, uz Kuridzu, bili su Ilija Nanic, glavar Zegara, i Matija Zabetic iz Pakostana usesnik bune 1696. Sa zbora je upucen apel svim Srbima u »novoj stecevini« da im se pridruze, ali se buna, zbog agitacije visovackih fratara, nije prenijala na drugu obalu Krke. Na neprijavljenom i neodobrenom zboru sastavljena je opsta peticija mletackim vlastima, koja je vise licila na »prijetece pismo, prepuno zahtjeva« nago na molbu. Trazeno je da generalni providur obustavi naplatu decime u novcu i da se ona ubuduce, kao sto je bilo i ranije, placa u naturi i to samo od prihoda sa oranica. Ostale dadzbine, trazeno je u pismu, trebalo je ukinuti. Providur im je pismo vratio ne uslisivsi njihove zahtjeve, i obratio im se sa puno prijetnji i upozorenja na odgovornost. Na ovakav odgovor, Srbi su uzvratili pobunom nevidenih razmjera, koja je zahvatila sav www. Na vijest o ovakvoj pobuni providur je pobjegao iz Zadra u Split, strahujuci da se ta golema masa od 7. Mlecani ni izbliza nisu mogli podici toliku vijsku koja bi im se suprostavila jer su, jedva docekali kraj rata, pozurili da odmah raspuste skupu kondotjersku vojsku, i cuvanje granice su prepustili uskocima i malobrojnim placenicima. Ustanici su se okomili na zakupce decime i drugih dadzbina na napadajuci predstavnike vlasti, premda su isli u sve varosi do Zadra. Iz mletackih kazamata u tim mjestima oslobodili su zatvorenike, ali nisu vrsili nasilja i pljacke. Samo su stoku oduzetu na ime naplate poreza vratili vlasnicima. Na prijetecu poruku providura iz Splita, uskoci su se u punom broju 7. Predstavnici vlasti izasli su pred ustanike da »pregovaraju« s njihovim glavarima i uputili ih na pregovore sa providurom, s tim da mu njihova delegacija obrazlozi pismeno svoje zahtjeve. Glavari su, medutim, ostali pri ovim, koje je sastavio Petar Jagodic Kuridza. Poslije toga slijedile su uzajamne prijetnje, apeli i optuzbe, sto je oteglo pregovore. Iako je odgovarao u prijetecem tonu, providur je znao i da ustanicima podilazi lijepim rijecima i poziva ih na poslusnost. Njegov cilj je bio da razvuce pregovore i unese razdor medu vode bune. To mu je i poslo za rukom, jer je neke glavesine preplasio, neke pridobio obecanjima, a neke uvjerio u »milost principovu«. Okupljena masa je pocela da se razilazi, ali najuporniji, Petar Jagodic-Kuridza, Ilija Nanic i Matija Zabetic su zaprijetili da ce se staviti pod vlast drugog vladara. Medjutim, posto je »latinskom« politikom uspio otupiti zestinu ustanika i do jeseni staviti pod kontrolu citave Ravne Kotare i Bukovicu, providur Marin Zane je proglasio izdajnicima drzave Petra Jagodica-Kuridzu, Iliju Nanica i Matiju Zabetica, a njihive glave ucijenio. Tim proglasom sva trojica su osudena na smrt javnim vjesanjem. Presuda je izrecena u odsustvu, jer su se sva trojica vec sklonila kod svojih prijatelja u Lici, van dohvata mletackih vlasti. Tu su vjerovatno bili pod zastitom austriskih komandanata s kojima su i ranije bili u pregovorima. Od pregovora sa austrijancima Mleci su narocito zazirali, jer su strahovali da Habzburgovci jednoga dana mogu postaviti pitanje svojih prava na Dalmaciju. Poslije duzeg vremena svu trojicu voda ovog ustanka Mlecani su uspijeli da pohvataju prilikom njihovog prelaska u Dalmaciju. Petra Jagodica-Kuridzu je u njegovom selu uhvatio pukovnik Kanajeti, zapovijednik kninske konjice, koji ga je zatvorio u tamnicu u kninskoj tvrdavi. Poslije tamnovanja u Kninu Kuridza je brodom opremljen u Veneciju, gdje je izveden pred zloglasni sud »drzavnih inkvizitora«. Sudenje je trajalo do 9. Kada je presuda izrecena, Kuridza je imao 40 godina, pa je ona prakticno znacila dozivotno tamnovanje. Ranija smrtna kazna je preinacena u vremensku zbog straha od novog talasa nemira. Kuridzi je zabranjena svaka veza sa ljudima izvan tamnice, pa i dopisivanje sa kcerkom jedinicom, koja je zivjela u njegovom rodnom selu Bilisanima. Jedina veza sa svijetom bio mu je Grk Petar Spiro, brat po vjeri, koji ga je posjecivao, donosio mu hranu i vidao mu rane poslije cestih tortura. Sve to ovaj srpski mucenik je ipak izdrzao i izisao iz zatvora u 80. Nije pomilovan ni jednog jedinog dana, osim sto mu je zadnjih godina tamnovanje ublazeno premjestanjem u novu tamnicu, cija celija je imala mali otvor s pogledom na »Most uzdisaja«. Na slobodi u Zadru proveo je ostatak zivota. Zabetic i Nanic su bili nesto bolje srece, jer je svu krivicu Kuridza primao na sebe. I oni su strogo osudeni, ali su iz zatvora pusteni 1715. Ovom »blagoscu« Mlecani su nastojali da uskoke ponovo pridobiju i zainteresuju za novi rat koji je poceo u decembru 1714. Mali Morejski rat 1714-1718 Posto je ruski car Petar Veliki dozivio neuspijeh u bici sa Turcima na rijeci Prutu 1711. Porta je odlucila da strogo kazni Crnogorce i njihove pomagace Mlecane. Venecija se nasla na pragu novog rata, kojeg ni po koju cijenu nije zeljela. Prethodni, Morejski rat, do kraja je iscrpio njene snage, a jedini vojnicki potencijal s kojim je mogla da racuna bili su uskoci. Medutim, kod njih se javilo veliko nezadovoljstvo prema mletackim vlastima, ispoljeno u Kuridzinoj buni, cije su vode camile u mletackim »pjombama« i »pocima«. Zbog ove cinjenice kod srpskih uskoka nije, kao u ranijim slucajevima, bilo odusevljanja za rat. Jedini motiv za ratne akcije mogao je biti ratni plijen, jer su se u prethodnom ratnom vihoru ljudi potpuno odvikli od svojih mirnodobskih zanimanja. Kao povod za objavu rata Turci su iskoristili »pomaganje« Crnogorcima u borbi, a posebno cinjenicu sto je vladika Danilo nasao utociste na mletackoj teritoriji. Rat je otpoceo napadima Turaka na mletacku teritoriju u decembru 1714. Vec na pocetku sukoba mletacki podanici uskoci zauzeli su preko Grimalijeve linije niz utvrda: Plavno, Strmicu i tvrdavu Glavas u kninskoj krajini. Pored ovih mjesta, www. Ove kule su lako osvojene, jer su Turci, koje je uvijek progonio strah od uskoka, naprosto nestali iza dinarskog bila. Glavne operacije su se ocekivale tek na prolece 1715. A odbrana granice kod Knina bila je povjerena serdaru Andriji Sinobadu, koji je bio podreden svom ocu kolunelu i soiraintendentu Jovanu. Uz andriju o odbrani kninske granice starao se i kapetan Raskovic. U daljoj fazi rata ispoljava se sve manja aktivnost uskoka, koji su u dva prethodna rata, Kandijskom i Morejskom bili glavni nosilac ratnog tereta. Gotovo je za nevjerovanje da su oni u ovom ratu Mali Morejski rat postali nezainteresovani posmatraci. Cim su snjegovi na Dinari i Uilici okopnjeli, provala Turaka iz Bosne mogla se ocekivatzi svakoga dana. I zaista, ubrzo su uslijedili turski upadi, koji su doveli do pustosenja Drnisa, Petrova Polja, Vrlike i do priprema za napad na Sinj. Na prilazima Kninu, Turci su povratili Strmicu, koju je branio harambasa Pavasovic sa svojih 100 ljudi. Na Knin, medutim, Turci nisu udarali, jer su ga Mlecani kroz 25 godina toliko utvrdili da je postao neosvojiv. Danasnji izgled Knina tvrdave , koji datira iz tog vremena, jasno potvrduje tu cinjenicu. Sa sjeverne i juzne strane Knina Turci su se, ipak, duboko zalijetali. Odsudna bitke se u 1715. Bosanski pasa Mehmed skoncentrisao je za napad na Sinj golemu vojsku, ali je dozivio neuspijeh. Turci su, zbog neke epidemije, 15. U jednom takvom pohodu na Glamoc u bici je junacki poginuo Jovan Sinobad, zapovijednik Vojne krajine kninskog sreza. Polozaj Mlecana u 1716. Pustanje na slobodu Ilije Nanica i Matije Zabetica 1715. S druge strane, pogiijom Jovana Sinobada nestalo je starjesine koji je, zahvaljujuci svom autoritetu u citavoj krajini, mogao da pokrene uskoke na akciju. Da zlo bude jos vece, 1716. Jelo se sve sta se moglo pojesti: trava, korijenje, lisce, ali ni toga nije bilo u izobilju zbog duge i ostre zime. Na kraju, ljudi su gulili koru sa stabla, susili je, mleli i mjesili kao brasno. Spas se nazreo tek ulaskom Austrije u rat obnovljena »Sveta liga«. Pobjede Evgenija Savojskog kod Petrovaradina i Beograda prisilile su Turke da na tom sektoru koncentrisu sve raspolozive snage. To je u potpunosti rasteretilo Mlecane pa su i oni sada presli u protivofanzivu na svim sektorima fronta. Rat se ubrzo zavrsio sklapanjem mira u Pozarevcu 21. Na ovaj mir morala je da pristane i Venecija, iako ju je on stajao gubitka Moreje Pelonopeza , poslednjeg posjeda na www. U Dalmaciji je Venecija dobila slabu kompenzaciju; Imotski, a granica od Knina, Vrlike i Sinja pomjerila se dvadesetak kilometara dalje na istok na planine Orlovicu, Dinaru, Troglav. Ovaj uski posjed stecen u ovom ratu nazvan je »najnovija stecevina« sela Plavno, Raljevac, Golubic, Dio Zagrovica, dio Vrpolja, Podinarje, Glavas, Cetina, Civljane, citavo Cetinjsko polje. Razgranicavanje je potrajalo nekoliko godina, jer su mletacki providur Alvize Mocenigo i sultanov izaslanik Mahmed Siali isli od kote do kote utvrdujuci precizno granicnu liniju. Granica je po imenu mletackog izaslanika dobila ime Mocenigova linija. Ova linija isla je od tacke koja predstavljadanasnju tromedu na Grabu iznad Strmice , izmedu Risovca i Brezovca, pa ispod Unista koja su ostala Grahovu i odatle na vrh Troglava kota 1913. Granica se zavrsavala kod prostora Klek-Neum, gdje je ostavljen Turcima izlaz na more. Hrvatski istoricar Sisic 1927. V VOJNA KRAJINA 5. Kninska Vojna krajina Mali morejski rat bio je poslednji koji je Mletacka republika vodila u svojoj dugoj istoriji, ali strah, budnost i opreznost na granici sa Turcima bili su uvijek prisutni. Poucena slucajem, koji se zbio oko Zvonigrada, Venecija je morala i da budno motri na granicu sa Austrijom. Mirno stanje najvise je narusavala hajducija koja se, mada smanjenog inteziteta, nastavila i u miru. Trebalo je ucvrstiti vojnoupravni sistem, pojacati kompentencije serdara i arambasa, pojacati pandursku sluzbu, suziti nadleznost narodnih zborova. Uskoke je valjalo cvrsce organizovati i drzati ih stalno u stanju borbene gotovosti. Serdari i harambase su dobili zadatak da pazljivo brinu o fortifikacijama koje su im povjerene i da sto cesce vrse borbenu obuku s ljudstvom pod njihovom komandom. Svi popisani ljudi po selimabili su vojni obveznici od svog punoljetstva 18 godina do pedesete godine starosti. Oni su stanovali u svojim kucama, obavljali poljske i druge radove, a praznicima i nedjeljama vrsili su vojne vjezbe i bojeva gadanja. Jos u »novoj stecevini« formiraju se krajine, na cije je celo generalni providur postavljao guvernadure, kojima su bili potcinjeni serdari. Poslije toga bilo je uvedeno zvanje kolunela odnosno zapovijednika krajine citavog sreza. Treba napomenuti da zvanje kolunela, nije bilo izjednaceno s cinom kolunela pukovnika regularne www. U nerodu taj cin nije bio prevoden na srpski jezik. U meduvremenu, uvedeno je jos jedno zvanje u krajinama koje se takoder ne prevodi, vec se izgovara izvornim nazivom-sopraintendant. Ti sopraintendanti su, pored vojnog starjesinstva, vrsili i prvostepenu upravnu i sudsku funkciju. Ova dva naziva kolunelo i sopraintendant upotrebljavali su zajedno za starjesinu vojne krajine, koja se neposredno granicila s turskom Bosnom Knin, Sinj i kasnije Imotski. A nosioci tih zvanjasu bili obavezni da odrzavaju red i mir na granici, dobrosusjedske odnose s bosanskim begovima i da kontrolisu prelaz granice i njeno zatvaranje u slucaju opasnosti od kuge, a zatim organizuju karantin i blokadu sela u kojima se javi epidemija. Oba zvanja dodjeljivao je, uz potvrdu Senata, generalni providur, ali se izbor uglavnom svodio na podanike jedne porodice. Zvanje se dodijeljivalo dozivotno, ali su ostarijelim kolunelima dodavani pomocnici, uglavnom sinovi. Serdare su u pocetku birali harambase, a providur ih potvrdivao, ali se i taj polzaj nasledivao u serdarskim porodicama. I njihov polozaj je kasnije potvrdivan od Senata. Naslijedivanje polozaja imalo je od ranije korijena u narodnom obicajnom pravu. Kninski upravni i vojno-teritorijalni srez osnovan je u isto vrijeme kad je osloboden od Turaka septembar 1688 i kad je za njegovog prvog providura imenovan Antonio Loredan. Granice kninskog sreza, odnosno Vojne krajine tog sreza, postavio je Ðirolamo Kornaro i ona je vec tada 1688. U to vrijeme poce uzurbano naseljavanje ovog kraja migracijama¸ iz zapadne Bosne kao i reemigracijama iz primorske Zagore. Isti providur je 1691. Na celo kninsko-vrlicke serdarije, 1691. Do druge reorganizacije Vojne krajine kninskog sreza doslo je 1694, kada je Vrlika odvojena u zasebnu serdariju, a za serdara u njoj postavljen Mihailo Pokrajac. Vrlicki serdar bio je potcinjen kninskom serdaru Jovanu Sinobadu, koji je nosio i zvanje guvernadura, a od 1696. Kninska vojna krajina imale je do Malog morejskog rata tri serdarije: kninsku, vrlicku i drnisku, a kasnije ce se njihov broj povecavati. Na pocetku pomenutog rata, u januaru 1715. Ovu duznost Sinobad je vrsio kratko vrijeme, jer je iste godine poginuo na povratku iz pohoda na Glamoc u selu Rore. U kninskoj serdariji naslijedio ga je stariji sin andrija do svoje smrti 1726. Andrija nije imao potomaka, pa se s njim ugasila muska loza kavaljera Jovana Sinobada. Za sobom je ostavio mladu udovicu Anastasiju. Drugi sin Jovana Sinobada poginuo je u bici za Ulcinj, u kojoj je ucestvovao zajedno sa ocem. Danasnje brojne porodice Sinobada su potomci Jovanovog brata Filipa. Svi kasniji Sinobadi, koji su nasljedivali serdarsko zvanje, usli su u ovu brojnu porodicu zenidbenim vezama. Zeneci se pripadnicama ove porodice, oni su se ukljucivali u nju i svo prezimenu dodavali i zenino, Sinobad. To su cinili iz ciste racunice zeleci time nasljediti kavaljerstvo i titulu serdara. Narodna pjesma,koja je do danas sacuvana zahvaljujuci zasluznom plagijatoru Andriji Kacicu Miosicu, odrzala je uspomenu na junacka djela Mirta Sinobada, brata viteza Jovana. Drugi brat Jovanov Filip bio je zapovijednik tvrdave Zvonigrad Licka Palanka , u gornjem toku rijeke Zrmanje. Tu je ostao dok ovu utvrdu nisu preuzeli Austrijanci, poslije cega je preselio kod brata u Knin. U Kninu su Sinobadi vec imali ogromna imanja i kuce, a imanje u selu Zrmanji Pasina bara, odnosno Pocazbina nadoknadeno im je u Citluku kod Vrlike. Uz pomenuta imanja, dati su im i posjedi koje su koje su ranije uzivali u Modrinom selu odakle vuku porijeklo i u Karinu. Najuticajnija i najuglednija licnost iz ove porodice svakako je kavaljer Jovan, koji je stigao do najvisih zvanja, titula i pocasti. Njega Andrija Kacic Miosic najvise slavi kao junaka, kojeg je opjevala narodna pjesma. Koliki je ugled imao Jovan Sinobad svedoci i cinjenica da se dopisivao s patrijarhom Arsenije III Carnojevicem i da je patrijarh zahtijevao da sva pisma iz Dalmacije budu ovjerena pecatima manastira Krke, manastira Krupe, protojereja Lazara, viteza Zavise Jankovica i viteza Jovana Sinobada. Za prvog drniskog serdara postavljen je 1690. Duznost serdara preuzeo je po okoncanju rata, kada je navrsio punoljetstvo. Jedno vrijeme je zivio u Kninu kao pomocnik kolunela. Treca serdarije je bila vrlicka i za njenog prvog serdara postavljen je 1694. Naslijedio ga je Ðuka Pokrajac, koji takoder nije docekao kraj ovog rata, jer je poginuo pred sam njegov kraj 1699. Upravo od tih sela je osnovana nova serdarija, za cijeg je serdara postavljen kapetan Ivan Simic, gradanin Knina, koji se preselio u Plavno. Potomci ovoga serdara, ziveci u Plavnu zenili su se iskljucivo Srpkinjama iz tog sela i prihvatili su pravoslavlje i krsnu slavu. Plavanjski serdar je takoder bio podreden kninskom serdaru, a kasnije je stavljen u neposrednu duznost kolunela. Pred sam kraj postojanja Mletacke rapublike providur u Dalmaciji izvrsio je jos jednu podjelu u Kninskoj vojnoj krajini izdvojivsi 15 pogranicnoh sela kao posebnu , petu, vojno-upravnu jedinicu. Iz kninske i vrlicke serdarije izdvojena su sela Padena, Oton, Bender, Plavno, Komalic, Srtmica, Vrpolje, Topolje, Polaca, Kijevo, Cetina, Jezevic, Garjak, Gornje i Donje Koljane. Ova peta vojno-upravna jedinica zvanicno se zvala Granicni odsjek, na cije celo je postavljen dotadasnji kninski serdar iz porodice Sinobada. Kninska vojna krajina postojala je do propasti Mletacke republike 1797. Borba za vjeru i naciju Po zavrsetku mletackih ratova s Turcima, dosla je pod duzdevu vlast cijela unutrasnjost Dalmacije. Po zavrsetku Morejskog rata 1699. Narod, koji se doselio ili povratio na svoja ognjista je odmah poceo da podize nove crkve ili obnavlja one postradale Ervenik, Vrbnik, Strmica, Ivosevci, Kricke, Dobropoljci, Oton, Jagodnja. U vjerskom pogledu, pravoslavna srpska crkva u Dalmaciji dosla je pod jurisdikciju grcko- unijatskog arhiepiskopa u Veneciji. Medutim, neposrednu vlast nad pravoslavnim svestenstvom i njegovim crkvama vrsio je arhimandrit manastira Krke. Srpski narod je uporno trazio od mletackih vlasti dozvolu da Srbi sami biraju episkopa iz redova svojih crkvenih starijesina, koji je pripadnik srpske nacije i govori njenim jezikom. Braneci svoj vjerski i nacionalni identitet, kao i svoj status u novoj drzavi, dalmatinski Srbi su do kraja XVII i u XVIII vijeku davali snazan i organizovan otpor. Ali, svaki pokusaj Srba da se izbore za www. Vjerskoj slobodi alternativa je bila unija, odnosno priznavanje poglavarstva rimskog pape od strane pravoslavnih. Prvi grcko-pravoslavni episkop koji je prihvatio uniju bio je Grk Milentije Tipaldi, sa sjedistem u Veneciji. Tipaldi je dobio od pape gramatu kojom ga priznaje za zakonitog episkopa i dodjeljuje mupunu mitropolitsku vlast 1690. Srbi kninske krajine nisu ni pomisljali da im takav mitropolit bude crkveni starijesina. Jos od pocetka 1692. Iz Golubica je episkop Vasilije poceo da upravlja srpskom crkvom u Dalmaciji. Priznao ga je patrijarh Arsenije III, kao i dalmatinski providur Danijel Dolfin, koji mu je dodijelio kucu Turcina Pohalovica, jedan vinogra i 60 dana oranica. Medutim, iako je poceo dobro da djeluje i upravlja crkvom, njegov rad zasmetao je Milentiju Tipaldiju, koji je odmah pokrenuo tuzbu vladi u Veneciji i ona mu je onemogucila rad. Poslije toga mitropolit Tipaldi je pozvao u Veneciju Nikodima Busovica, jeromonaha iz Sibenika, i predlozio mu da ga hirotonise za titularnog episkopa Dalmacije, gdje bi bio njegov zamjenik. Milentije je cin hirotonije obavio 1693. Medutim, po povratku u Dalmaciju manastir Krka ovaj cin je protumacen kao Nikodimovo unijacenje, pa cak i prihvatanje rimokatolicizma. Citavu stvar je razrijesio srpski patrijarh Arsenije III, koji je Nikodima priznao za episkopa, uz prekor sto ga nije hirotonisao srpski patrijarh. Nikodim je upravljao pravoslavnom crkvom u Dalmaciji na opste zadovoljstvo Srba ne obracajuci se uopste Tipaldiju. U najvecu mu se zaslugu moze staviti sto je obnovio manastir Dragovic, koji je od 1619. U brijeme Kuridzine bune pojacan je pritisak na pravoslavlje, a providur je vrsio pritisak na Nikodima da prizna starjesinstvo splitskog nadbiskupa. Poslije ovih postupaka, Nikodim je napustio Dalmaciju. Dolaskom novog providura u Dalmaciju Vicenca Vendramina, covjeka rasterecenog vjerskog fanatizma, imenovan je 1709. Ovaj episkop je imao odredenih zasluga za republiku, pa je providur Vendramin glatko izdejstvovao njegovo imenovanje za pravoslavnog episkopa Dalmacije. U njegovo vrijeme ukinuta je , opet zaslugom Vendramina, zabrana mjesovitih brakova.